Ljudi koji su uspješni prema uobičajenim kriterijima - oni što mnogo zarađuju radeći ono čime se bave, dobijaju službena priznanja za svoj rad ili nekakva promaknuća, koji su prisutni u medijima i društvenom životu - često (patronizirajući) kažu kako nema velike tajne iza njihova uspjeha. Da je sve samo stvar postavljanja osobnih ciljeva ili organizacije vlastitog vremena. Baratanja prioritetima i sl. Da se sve može ako se hoće. Štogod. Premda pritisak vremena u kojemu živimo kao i stanovita očekivanja koje to usput donosi utječu na sve nas, nismo svi dorasli, niti zapravo želimo biti dorasli tome zadatku. Pitanje je možemo li doista naučiti nešto od onih koji to jesu - nešto što nam može pomoći ostvariti vlastite nade i snove?

Otkad znam za sebe, oduvijek sam bio priličan eskapist. Ne samo radi odlučnosti da glazbu učinim svojim životnim pozivom već i svjesnim i stalnim bježanjem od uobičajenog i očekivanog načina života. Pod time prvenstveno podrazumijevam izbjegavanje obavljanja kakvog tipičnog posla kako bih pritom došao do osnovnih sredstava. Ovo možda zvuči pomalo naivno ili utopijski, no i dalje sam čvrsto uvjeren da svatko od nas ima neki jedinstveni talent i da pojedinac jednostavno ne može biti sretan ako je prisiljen da radi bilo što drugo. Nažalost, mnogi ljudi imaju običaj odustanka od vlastitih snova pod utjecajem raznih okolnosti.

Osobno, nikada nisam napustio svoje snove. No to također donosi i mnogo boli. Razvijanje vlastitog talenta i znanja dugi je niz godina bilo upravo ono što me je tjeralo naprijed. No kako čovjek postaje stariji, istovremeno postaje i sve pragmatičniji, barem tako pretpostavljam. No i dalje se nadam da postoji realna mogućnost stabilnog braka između snova i stvarnosti. Da je moguće "unovčiti" vlastitu ljubav i predanost nečemu kako bi ste pritom zadovoljili osnovne potrebe, ako već ne i očekivanja ljudi oko vas. Zapravo, ima podosta živućih primjera tome, premda se čini da nemaju svi jednake i jednako pravedne šanse da dostignu taj cilj.

Umjetnici, čak i oni "uspješni" u pravilu su prilično kaotični u usporedbi sa ljudima iz drugih zanimanja. Istovremeno, uvijek postoji određeni smirujući uzorak koji se može pronaći u bilo kojem vidu umjetnosti. Kao istinska Vaga, težim prema ravnoteži i urednosti, no kadgod pokušam unijeti “smisao i red” u svoj život i rad, nikada u tome u potpunosti ne uspijevam. “Mrski neprijatelji” - prokrastinacija i eskapizam - uvijek me na neki način nadmudre. I dok to često biva frustrirajuće kada pokušavate kapitalizirati svoj rad i talent, čini se da stvari jednostavno moraju biti takve kakve jesu.

Vrijeme je velikih odluka. Izrade detaljnih popisa stvari koje ćete (ili se nadate) ostvariti ove godine. Vrijeme osvrta na ono što ste u onoj prethodnoj postigli ili učinili. Odmjeravanja mogućih poteza i dostupnih resursa. Premda to može imati smirujući predznak, također vas može suočiti sa očitim ograničenjima i surovom stvarnošću. Naposlijetku, ne možete sve planirati (ako je to uopće i moguće). S obzirom na tu činjenicu, možda je ipak najbolje jednostavno se prepustiti i “uživati u vožnji”. To se na kraju može pokazati i najboljom mogućom novogodišnjom odlukom. ;)