Oni koje slušam... #5

Strastveni sam ljubitelj suvremene instrumentalne glazbe još od ranog djetinjstva, no u to sam se vrijeme s njom većinom upoznavao na posredni način. Moji roditelji te djed i baka nisu baš imali puno instrumentalne glazbe u svojim fonotekama, tako da sam pojedine skladbe prvi puta čuo na televiziji, često u pozadini kakve dokumentarne ili druge emisije. Gledajući unatrag, danas se ne mogu se prestati čuditi kako sam poznavao glazbu nekih sada omiljenih umjetnika davno prije nego sam uopće znao njihovo ime. Općenito nisam bio okružen poznavateljima i ljubiteljima instrumentalne glazbe. Kao dijete iz srednjih osamdesetih, nisam mogao tek jednostavno “proguglati”. Moj prvi izlet na Internet dogoditi će se tek 1998. godine.

Na sličan način sam se susreo sa glazbom japanskog umjetnika po imenu Masanori Takahashi, poznatijem kao Kitaro. Njegova najpoznatija skladba jest glavna tema iz japanske dokumentarne serije “Silk Road” (Put svile), koja se prvi put prikazivala ranih osamdesetih godina. Riječ je o jednoj od najprepoznatljivih a po mojem mišljenju i najljepših melodija u svijetu new age glazbe. To je jedna od onih skladbi koja vam je trenutno poznata čim je začujete mada je možda ne možete odmah smjestiti. Iako sam ga osobno čuo još kao dijete, za Kitarov rad sam prvi put “službeno” saznao kada mi je kolega iz fakultetskih dana posudio kompilacijski CD instrumentalne glazbe. Nakon toga sam sa priličnom mukom uspio pronaći CD “Silk Road: Volume 1” u jednoj od lokalnih trgovina glazbom. Od tada sam Kitarov veliki obožavatelj a u svojoj kolekciji danas imam većinu njegovih albuma.

Kada razmišljam o Kitarovom radu, odmah mi pada na um naivno slikarstvo. Motivi iz prirode sa velikim pahuljastim oblacima na modrome nebu te osjećaj vječnog proljeća. Kitaro je izrazito produhovljena osoba sa dubokom povezanošću sa mirom i prirodom, što je očito na svakom od njegovih uradaka. Jedan od razloga zašto sam toliko zavolio njegovu glazbu jest određena sličnost sa mojim miljenikom, Vangelisom. Naime, obojica su samouki prirodni talenti, izražavaju se gotovo isključivo kroz instrumentalnu glazbu, njeguju jednostavne i prepoznatljive melodije i teme, te intenzivno koriste sintesajzere i ostalu tehnologiju u svojem radu. Ova dva umjetnika su vjerojatno najbolji dokaz o tome da sintesajzeri mogu biti vrlo izražajni i emotivni glazbeni instrumenti, po svemu ravnopravni onima akustičnima.

Iako za Kitara tehnologija nije motiv već prvenstveno sredstvo, njegov se zvuk dosta mijenjao kroz vrijeme, zajedno sa njezinim napretkom. Rani albumi koriste kombinaciju analognih sintesajzera te akustičnih i električnih instrumenata. Za prepoznatljiv “klasični” Kitarov solo zvuk, najviše je zaslužan Mini Moog sintesajzer obrađen raznim efektima. Pratnju pojedinih skladbi čine brojne udaraljke i bubnjevi, te ponekad akustične i druge gitare uz obilje narodnih glazbala iz Japana te Azije općenito. Počevši od kasnih osamdesetih, Kitaro je prigrlio digitalne sintesajzere što je dovelo do većeg eksperimentiranja sa “simfonijskim zvukom”. Na novijim albumima se također kao dodatni element često pojavljuje jecajuća solo električna gitara. Ponekad to dosta odstupa od Kitarove ranije estetike no svakako donosi dodatnu dozu dramatičnosti.

Kitaro je vrlo plodan autor sa gotovo trideset studijskih izdanja. Postoje razni kompilacijski albumi uobičajenih naslova (Greatest Hits i Best Of), koji većinom sadrže glazbu iz ranijih dekada. Onima koji se po prvi put susreću sa Kitarovom glazbom, svakako bih preporučio kompletni ciklus “Silk Road” (I-IV) te albume “Oasis”, “Kojiki” i “Mandala”. Vrijedi poslušati i noviji ciklus “The Sacred Journey of Ku-Kai” koji obuhvaća ukupno pet albuma nastalih između 2004. i 2017. godine. Iako oni imaju daleko moderniji i ispoliraniji zvuk u odnosu na ranije uratke, u njima ćete pronaći sve očekivane “čarobne sastojke”.

Kitaro je mnogo puta bio nominiran za Grammy u kategoriji “Najbolji album new age glazbe” a 1999. je osvojio dotičnu nagradu za album “Thinking of You”. Nagrade te službena priznanja nikada nisu bile razlog zašto volim nečiju glazbu. Vjerujem da jedako razmišlja i sam umjetnik, iz svoje perspektive.

Kitarov posljednji studijski album izašao je još 2017. godine te najavio njegov “odlazak u mirovinu”, barem što se tiče redovitih izdanja te javnih nastupa. Međutim, njegova ostavština zauvijek će ostati oaza mira i ljepote svima onima koji je očajnički pokušavaju pronaći u današnje vrijeme prepuno briga i nesigurnosti.