Oni koje slušam... #7

Osobno sam otkrio ambijentalnu glazbu prije nekih 10-12 godina. Sada je to jedan od mojih omiljenih glazbenih pravaca, kako za skladanje tako i za slušanje. Za razliku od ostalih oblika instrumentalne glazbe koji često zahtijevaju veću razinu koncentracije, u ambijentalnoj glazbi možete također uživati za vrijeme drugih aktivnosti poput čitanja, meditacije, ili vježbanja. Ona u pravilu ima umirujuću i “ljekovitu” narav te je idealan bijeg od stresa i napetosti. Usprkos tome, većinom je slušam pozorno i sa strpljenjem. Ono što me najviše privlači kod ambijentalne glazbe u kreativnom smislu jest minimalizam. Mogućnost da kažete mnogo koristeći što manje različitih glazbenih i zvučnih elemenata. Naravno, možete ići i u suprotnom smjeru. Samo je nebo granica u ambijentalnoj glazbi.

Poput mnogih, krenuo sam u svijet ambijentalne glazbe uz radove koje potpisuje Brian Eno. Legendarni britanski producent i dizajner zvuka često se smatra ocem suvremene ambijentalne glazbe. Njegova čuvena serija albuma, “Ambient I-IV”, gotovo je savršena ulaznica u ovaj svijet. Svaki od spomenutih albuma ima jedinstveni stil i atmosferu. Također dobro prikazuju različite kreativne tehnike koje se koriste u ambijentalnoj glazbi. Eno, sjajni inovator, aktivno je sudjelovao u razvitku nekih od njih. Ovo uključuje koncepte poput vremenskog rastezanja, kreativnih odjeka, te različitih oblika slaganja zvukova.

Zvučni dizajn jest umjetnost za sebe - nešto poput crtanja ili slikanja koristeći zvukove. Pritom možete biti kreativni čak i uz minimalno korištenje glazbenih elemenata. Ipak, općenito preferiram ambijentalnu glazbu koja je također izazovna u glazbenom smislu. Jedan od prvih ambijentalnih umjetnika koje sam otkrio jest pokojni američki pijanist i skladatelj, Harold Budd. Ovaj sjajni umjetnik surađivao je sa Enom na dva iznimno važna ambijentalna albuma, “The Plateux of Mirror” i “The Pearl”. Budd je njegovao prepoznatljivu “svjetlucajuću” klavirsku tehniku koja često podsjeća na ples sunčevih zraka na vodi ili na igru sjenki. Sjećam se da sam negdje pročitao kako je Budd odrastao slušajući šum vjetra kroz dalekovode što je nadahnulo njegov glazbeni rad. U skladateljskom smislu, Budd je minimalist koji pokušava ispričati priču uz vrlo diskretne harmonijske promjene. Kada se tome dodaju prekrasne pozadine sintesajzera i zvučnog dizajna, njegova glazba postaje praznik za uši.

Osim dvije spomenute suradnje sa Enom, vrhunac Buddova opusa su njegovi raniji albumi, “White Arcades” i “Lovely Thunder”, premda su pojedini kasniji radovi poput “Avalon Sutra”, također vrlo zanimljivi i izazovni. Budd je više puta surađivao sa ambijentalnim gitaristom Robinom Guthrijem, čija se sviračka tehnika prekrasno sljubljuje sa njegovim klavirom.

Dosta kasnije, otkrio sam ime Roger Eno. Mlađi brat Briana Ena je više neoklasični nego ambijentalni umjetnik i skladatelj, no iznimno uspješno spaja dva stila. Prije svega pijanist, on najčešće komponira skladbe jednostavne strukture koje se okreću oko snažne melodije ili motiva. Meni omiljeni njegovi radovi su rani album “Voices”, koji estetski podsjeća na zvučne boje Briana Ena. “Between Tides” je elegantni i profinjeni rad koji spaja klavir sa intimnim gudačkim aranžmanima. Kasniji albumi Rogera Ena većinom su smirujuće i nježne prirode. Ipak, posebno me je impresionirala suradnja sa Brianom Enom na albumu “Mixing Colors”.

Posljednji ambijentalni umjetnik kojega ću spomenuti ovdje jest američki skladatelj Steve Roach. Na njega je snažno utjecala elektronička i new age glazba sedamdesetih godina no isto tako različiti stilovi narodne glazbe diljem svijeta. Mnogi kritičari smatraju album “Dreamtime Return” iz 1988. godine njegovim remek-djelom. Ovo je “zvučni dokumentarac” o kulturi i duhovnom svijetu Aboridžina. Album spaja teksture stvorene raznim sintesajzerima sa pomno zabilježenim arhivskim snimkama. Meni omiljeni albumi su “Strata” i “Soma”, nastali u suradnji sa još jednim ambijentalnim umjetnikom (Robert Rich). Ovi radovi uključuju složene ritmove izvedene na nizu narodnih udaraljki i bubnjeva uz hipnotičke i meditativne sintesajzerske pozadine.

Ima previše sjajnih ambijentalnih umjetnika da bih ih sve spomenuo u ovom kratkom tekstu. Kao skladatelju, izvođaču te jednostavno slušatelju, jako mi je drago što sam otkrio ambijentalnu glazbu. Kreativno gledajući, uvijek dođe razdoblje u kojem se pomalo zasitite stvaranja skladbi koje se oslanjaju na prepoznatljive melodije te složenu harmoniju. Vrijeme kada vam je potrebno više kreativnog prostora i slobode. Ovdje ambijentalna glazba dolazi do posebnog izražaja. No nemojte se zavaravati. Ovaj je pravac zapravo prilično zahtjevan, kako za stvaratelje tako i za slušatelje.