Oni koje slušam... #1
Kao što sam najavio u prijašnjem tekstu, u idućima ću pisati o umjetnicima koji su nadahnuli moj glazbeni rad te čiju glazbu jednostavno volim slušati. Premda sam o njemu već dosta pisao, jednostavno moram krenuti od svojeg najvećeg glazbenog uzora. To je, naravno, Vangelis. Premda je iznimno teško nekoga posebno izdvojiti među brojnim glazbenim velikanima koje cijenim i poštujem, Vangelis i njegova glazba utjelovljuju sve ono što volim i tražim u umjetnosti. Nedavno sam na Internetu naišao na dokumentarac naslova “Vangelis: najbolji skladatelj 20. stoljeća?”. Premda ga još, nažalost, nisam dospio pogledati, osobno bih iz naslova uklonio onaj upitnik. Ako se mene pita, u to nema gotovo nikakve sumnje.
Teško je reći što je ono što me posebno nadahnjuje kada Vangelis u pitanju. Prije svega, to je njegova bezvremenska glazba, no gotovo jednako tako i način stvaranja, odnos prema umjetnosti kao i životna filozofija.
Vangelis je trijumf istinskog i neiskvarenog talenta nad strukom, publikom te glazbenom industrijom. On je u osnovi bio nadasve skroman umjetnik koji je čitav život otkrivao glazbu i umjetnost na svoj način, oslobođen svih vanjskih pritisaka te utjecaja. Slava, priznanje i zarada nikada nisu bili njegov motiv niti ono što ga je vodilo na dugom glazbenom putu. Sve je to došlo posve usputno u njegovom slučaju. Vangelis je jedan od rijetkih istinskih umjetnika koji su imali sreće biti adekvatno priznati još za života, usprkos tome što nikada nisu prihvatili uobičajena “pravila igre”.
Drugi aspekt kojega cijenim kod Vangelisa je njegova svestranost. On nije samo skladatelj, već i multi-instrumentalist, aranžer te producent koji je u stanju potpuno sam stvoriti konačni proizvod. To mu je omogućila tehnologija. Vangelis se smatra jednim od pionira elektronske glazbe te začetnika načina stvaranja glazbe koji je danas potpuno uobičajen. Međutim, početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, ovaj je način rada bio veoma rijedak i neobičan. Mnogi smatraju da je upravo on pridonio Vangelisovom uspjehu gotovo jednako kao i prekrasna glazba.
Kad smo već kod glazbe, ono što nesumnjivo najviše privlači pažnju slušatelja su jednostavne i pjevne melodije koje najčešće karakteriziraju Vangelisovu glazbu. Ovo ga značajno izdvaja iz većine elektronskih umjetnika koji su se pojavili otprilike u isto vrijeme. Dok su oni u svojem radu primarno nastojali istaknuti moć tehnologije, za Vangelisa je tehnologija bila tek sredstvo koje mu je omogućavalo da radi sam te na svoj način.
Vangelisov glazbeni opus je veoma velik i raznolik. U svojoj kolekciji imam većinu njegovih instrumentalnih albuma, počevši od onih sa početka sedamdesetih sve do nekoliko posljednjih izdanja, objavljenih neposredno prije njegove smrti. Svakom ozbiljnom ljubitelju glazbe, toplo bih preporučio sada već legendarnu kompilaciju “Themes” iz 1989. godine koja pokriva njegove najvažnije radove nastale između 1970. i 1990. godine, te “Portraits” iz 1996. koja uključuje i nekoliko onih iz novijeg razdoblja, kao i nekoliko rariteta.
Vangelis je sve do svoje smrti 2022. godine nastavio stvarati te živjeti glazbu na svoj način. Bio je jedan od posljednjih istinskih umjetnika i talenata. Njegova glazba, kao i način života, zauvijek će ostati neprocijenjiva ostavština te inspiracija svima onima koji doista cijene glazbu i umjetnost.