Nedavno, čitajući roman Michaela Crichtona, naišao sam na spomen načela poznatog kao "DOG", što stoji za delay of gratification ili načelo odgođene nagrade. U osnovi, ono govori o svjesnom prihvaćanju kasnije, potencijalno veće nagrade umjesto one manje no brže dohvatljive. Spomenuta knjiga ilustrira načelo na primjeru znanstvenika koji mogu svoj čitavi život posvetiti znanosti vođeni isključivo samom znanošću, ne razmišljajući pritom mnogo o opipljivoj nagradi u vidu zarade i društvenog priznanja, premda njihov rad istovremeno može dovesti do kakvog značajnog otkrića koje može koristiti cijelome čovječanstvu.

Ako znanstvenici visoko kotiraju prema "DOG" načelu, tada umjetnici u ovom smislu doista mogu doseći zvijezde. Usprkos čestog isticanja važnosti umjetnosti i kulture, one su nažalost vrlo često “luksuz” koji mnogo ljudi previđa, osobito u ovo suvremeno i užurbano vrijeme, budući da nerijetko ne uspijevaju pronaći dovoljno vremena u svojim (pre)zaposlenim životima kako bi istinski cijenili umjetnost. No ovo nije pojava samo novijeg datuma. Povijest je prepuna umjetnika koji nisu primili priznanje koje zaslužuju za svoju predanost umjetnosti, barem ne tijekom života.

Promatrajući svoj život i rad u ovome trenutku, ne mogu se ne zamisliti o ovome. Još od ranog djetinjstva, posvetio sam se glazbi, premda moj put zasigurno nije bio uobičajen niti tradicionalan. Usprkos službenoj izobrazbi u potpuno drugim područjima i vrlo klimave podrške okoline, nikada nisam prestao vjerovati i misliti kako je glazba ono najbolje u meni. Proveo sam posljednjih tridesetak godina njegujući svoj talent i usvajajući nove vještine. Tijekom proteklog desetljeća kreativni rad mi je postao fokus, kako sam se počeo razvijati i kao skladatelj i producent, a ne samo isključivo kao multi-instrumentalist i općenito glazbenik.

Dok su glazba sama po sebi te radost stvaralaštva uvijek bili ono što me je tjeralo dalje, istovremeno još uvijek priželjkujem i očekujem neke svjetovnije plodove rada. Ne želim zvučati patetično, no doslovce sam sve u životu podredio glazbi i pritom svjesno žrtvovao mnoge stvari koje većina ljudi uzima zdravo za gotovo. Sve to za mogućnost življenja netipičnog života i držanja podalje od uobičajenih poslova te robovanja karijeri. No, uvijek sam se nadao da će moja posvećenost glazbi, žrtvovanje i idealizam jednoga dana biti nagrađeni. Premda sam nekako uspijevao sastaviti kraj sa krajem isključivo putem glazbe tijekom niza godina, zapravo još uvijek strpljivo čekam.

Dugo sam se čvrsto vjerovao kako su talent, marljivost i strast jedino što je doista bitno, no nažalost bio sam u krivu. Danas je glazba očito samo još jedan "posao" na koji se odnose sva uobičajena korporativna pravila. Sve je stvar veza i poznanstava, službenih priznanja, nepotizma i novca. Ironično, talent, strast, osobnost, čak i znanje i vještine, čine se manje važnim za postizanje uspjeha, barem u onom smislu u kojem većina doživljava uspjeh. Ako je to cijena toga, radije bih ostao neuspješan pokušavajući uspjeti prema vlastitim mjerilima.

Kakav bih dakle savjet mogao dati nekome u sličnoj situaciji? Nažalost, nema ovdje puno mudrosti. Jedino rješenje je nastaviti dalje - dan za danom, na svoj način - i ni u kojem slučaju se ne uspoređivati sa drugima, bili oni "uspješni" ili ne. I napokon, nikada se ne prestati nadati, koliko god to uzaludno izgledalo. Čovjek se može jedino nadati da je jednom konačno stići i nagrada.