Internet je dramatično promijenio stvari u glazbi na svaki zamislivi način. Jedan od tih zasigurno je vezan uz "izlazak u svijet". Ne samo da imate način predstaviti svoj rad; također imate i priliku staviti ga na tržište uz vrlo malo restrikcija. Vrijeme u kojem svatko ima podjednaku šansu napokon je stiglo. Ili ipak nije?

Klasične izdavačke kuće, čini se, pomalo izumiru. Mnogi će reći: tako i treba. Nekoć davno, suradnja s izdavačkom kućom predstavljala je jedini mogući način. I bilo je vrlo teško upasti. Promatrajući svoj glavni interes, instrumentalnu glazbu, moram spomenuti legendarnog Mikea Oldfielda kao primjer. Njegov album prvijenac, "Tubular Bells", postao je jedan od najprodavanijih primjera suvremene glazbe. Međutim, svojedobno, Oldfield se iznimno mučio pokušavajući pronaći izdavačku kuću voljnu uopće objaviti njegov rad. Mnoge od njih nisu vidjele komercijalni interes u glazbi bez riječi. Srećom, zahvaljujući viziji osnivača "Virgin Records" (tada u začetku) te prezentaciji "Tubular Bells" u blockbuster filmu "Istjerivač" Williama Friedkina, iznimno talentiran no društveno nespretan Oldfield, lansiran je u zvijezde još 1973. godine.

Danas naizgled ne morate prolaziti sličan put prepun zatvorenih vrata i odbijanja. Zahvaljujući revoluciji koju su donijeli Internet te različite digitalne glazbene platforme, moguće je naprosto preskočiti spomenute prepreke. Možete prodavati vlastitu glazbu diljem svijeta i pritom zadržati većinu zarade. No negdje mora biti kvaka. Morate biti dovoljno primjećeni kako bi do svega toga uopće došlo. To je zapravo priličan izazov, osobito ako radite sami te stvarate glazbu koja općenito nije popularna ili namijenjena masama. Tržište je ogromno i prezasićeno, osobito po pitanju ponude.

Promocija je nešto što se danas nerijetko uzima "zdravo za gotovo". Smatra se da su svi neprestano online i da imaju stotine kontakata na društvenim mrežama. Sjajno! Problem riješen. No što ako se (poput mene) ne uklapate u taj profil? Osobno, zazirem od društvenih mreža, osobito sa umjetničkog gledišta. Više nema nikakvih granica. Pitanje tko je autor a tko publika postalo je gotovo zamagljeno. Osim ulaganja golemog truda u razvijanje vlastitog talenta i vještina te stvaranja kvalitetnih radova, sada također morate neprekidno biti u osobnom kontaktu sa potencijalnim obožavateljima. To nije svakome privlačno - meni zasigurno nije.

Ovo je jedno od područja gdje bi klasična izdavačka kuća mogla biti od pomoći, barem tako pretpostavljam. Nažalost, suradnja sa izdavačkom kućom još uvijek se čini ekskluzivnom zonom i zatvorenim klubom, što je upravo razlog eksplozije digitalnih platformi. Da ne spominjemo činjenicu da većina izdavačkih kuća gleda svoje interese prije nego li vam uopće pruže priliku. Dakle, većina argumenata je na strani suvremenih sredstava. No doista požnjeti ono što ste posijali i dalje ostaje nesiguran i težak zadatak, kao što je uostalom bio i davno prije njihove pojave. Drugim riječima: sve je (i dalje) većinom pitanje sreće i okolnosti.