Gotovo svaki dan započinjem uz glazbu. Moj jutarnji ritual je slušanje albuma instrumentalne glazbe omiljenih autora, osobito onih čiji me je rad oduvijek nadahnjivao. Budući da se bavim stvaranjem glazbe te sam samim time osjetljiv na kvalitetan zvuk, neki će pomisliti kako glazbu slušam isključivo na kakvoj skupocjenoj opremi. Krivo. Moja trenutna oprema za slušanje, barem ona koju najčešće koristim, sastoji se od gotovo šest godina starog smartphonea i Bluetooth slušalica koje su stajale 60-tak dolara. Svetogrđe? Možda, a možda i ne.

Iako spadam u one kojima je glazba svetinja i smisao života, ipak ne mogu reći da sam zagriženi audiofil. Pritom mislim na one "old school" fanatike koji imaju zasebno opremljenu sobu za uživanje u glazbi punu skupocjenih gramofona, magnetofona, pojačala, pretpojačala i sl. I udobnim ležećim stolcem sa stalkom za slušalice i piće. Prije svega, ne mogu si to priuštiti budući da oprema za stvaranje glazbe koju koristim u svojem radu sama po sebi prilično košta. Također, koliko god cijenim one koji istinski uživaju u kvalitetnom zvuku, ovaj pristup je ipak prilično nepraktičan po mnogim osnovama.

O kvaliteti pojedinih uređaja te medija za slušanje glazbe napisane su opsežne studije. Međutim, to nužno ne znači da u glazbi ne možete uživati i u razmjerno skromnim uvjetima. Pitanje koje se vječno ponavlja jest: što zapravo zvuči bolje? Je li zvuk vinila doista superioran onome sa CD-a i drugih suvremenih digitalnih medija? Osobno, smatram da je puno zahvalnije govoriti o drukčijem zvuku. Ploče i magnetofonske vrpce imaju karakterističnu kvalitetu zvuka iako su to tehnički gledano inferiorniji mediji onima digitalnima. Ovi potonji također imaju niz praktičnih prednosti počevši od cijene, dobavljivosti, izdržljivosti, trajnosti, te potrebne opreme.

Činjenica je da se način slušanja glazbe za većinu ljudi drastično promijenio. Nekada je kupovanje i skupljanje gramofonskih ploča bilo dio svakodnevice. Gramofon je bio uobičajeni prizor u gotovo svakome domu. Danas su stvari znatno drukčije, no kao i obično, ne nužno i bolje. Većina ljudi glazbu sluša u letu s kojekakvih streaming servisa i sličnih izvora. Običaj kupovanja te slušanja glazbenih albuma nažalost je gotovo u potpunosti izumro.

Tijekom niza godina, prikupio sam priličnu kolekciju nosača zvuka, pretežito instrumentalne glazbe. Moja trenutna zbirka broji oko dvjestotinjak CD-ova. Također sam od roditelja te bake i djeda naslijedio vrlo očuvanu kolekciju gramofonskih ploča, mada nikako da investiram u suvremeni gramofon. Da budem iskren: u većini slučajeva originale držim uredno na policama a slušam digitalne kopije. Sve CD-ove sam konvertirao u FLAC i AAC. Ovdje dolazi do izražaja jedna od prednosti digitalnih formata: jednostavnija i preciznija katalogizacija, konverzija te pohrana. Nakon što jednom napravite kvalitetni digitalni arhiv, lako ćete i brzo pronaći što vam treba kad vam treba.

Ako bih baš mogao birati, ipak bih se vjerojatno odlučio za vinil. Ne samo zbog kvalitete zvuka, već i radi rituala "kvalitetnog slušanja glazbe". Nadalje, lov na stare ploče posjećivanjem antikvarijata ili specijaliziranih trgovina ima svoje dodatne čari, no često i priličnu cijenu. U mojem slučaju, to bi ipak bio nužan korak budući da većinom slušam instrumentalnu glazbu nastalu prije 2000. godine. Naravno, vinil se danas vraća u modu u velikom stilu, premda najčešće kada je riječ o pomodnim i hipsterskim suvremenim izvođačima koji me ne zanimaju.

Slušanje glazbe na tradicionalnoj opremi uvelike bih mogao usporediti sa klasičnom fotografijom koja uključuje filmove, kemikalije, tamne komore, itd. Nema sumnje da suvremena tehnologija donosi određene prednosti. No u većini slučajeva, šarm stare škole teško je nadomjestiv.