Sjećam se kako sam čitao da su mnogi glazbenici i skladatelji koji su rano prigrlili sintesajzere te drugu opremu umjesto tradicionalnih načina stvaranja glazbe često bili kritizirani. Klasičari su neumoljivo tvrdili da ništa ne može zamijeniti metodu zapisivanja nota koje će potom odsvirati solist, ansambl ili orkestar. Neki su pak strahovali da će oni sa sintesajzerima s vremenom istisnuti sve ostale glazbenike. Bilo je to u sada već davno vrijeme početaka elektronske glazbe, kada je savršeno oponašanje akustičnih glazbala pomoću tehnike bilo tek utopija. Međutim, tehnologija nikada ne miruje. Već početkom osamdesetih godina, pojavili su se digitalni sintesajzeri te sempleri koji su većim dijelom ostvarili ovaj san. Stvari su se posebno zahuktale uvođenjem računala u svijet glazbe te dolaskom modernih virtualnih instrumenata i zvučnih biblioteka. Što bi oni nekadašnji skeptici tek rekli na ovo?

Zahvaljujući moći suvremenih računala te mogućnosti pohrane velike količine podataka, virtualni instrumenti kakve danas poznajemo doista mogu zvučati identično bilo kojem akustičnom instrumentu koji vam padne na pamet, pa i čitavome orkestru. Naravno, u pravim rukama. Kako biste zauzdali njihov potencijal, morate ih koristiti na pravilan način. Pritom je osobito važno uživiti se u ulogu glazbenika čije glazbalo replicirate. Primjerice, ne možete učitati zvuk trombona te potom na njemu svirati klavirsku dionicu. Nadalje, potrebno je dobro koristiti MIDI paramentre koji upravljaju različitim svojstvima virtualnog instrumenta.

Hipotetski gledano, doista je moguće proizvesti "savršenu repliku" glazbe koja bi inače bila odsvirana na nekom stvarnom instrumentu. Zapravo, mnogi korisnici virtualnih instrumenta su danas opterećeni ili čak opsjednuti realizmom. Ono što ih prvenstveno vodi jest težnja da izvuku maksimum iz dostupnog softvera i pritom uvjere iskusno uho da upravo ne sluša virtualni već stvarni instrument. Nažalost, programiranje i tehnički aspekti pri tome mogu zasjeniti samu glazbu te kreativnost. Također, mnogi troše značajne svote novca na novi softver koji neprestano izlazi i dalje se razvija.

Po mojem mišljenju, ovo ne bi trebalo biti krajnji cilj niti glavna prednost virtualnih instrumenata. Njihova snaga leži prije svega u omogućavaju glazbenicima da se izražavaju putem zvukova koji bi im zbog različitih razloga inače bili nedostupni. Primjerice, pijanist koji ne svira i violinu to može, zahvaljujući tehnologiji. Skladatelj koji ne poznaje note može stvarati glazbu putem snimanja i programiranja. Nadalje, malo si tko može priuštiti angažiranje iskusnih glazbenika, kamoli cijelog orkestra koji bi izveli ili snimili vašu glazbu. Napokon, mnogi instrumentalisti jednostavno žele glazbu izvoditi i stvarati sami (uključujući i mene).

Bilo kako bilo, virtualni instrumenti imaju mnoge prednosti, kao i nedostatke. Rad pomoću njih potpuno je legitimna metoda stvaranja, jednaka onima tradicionalnima. U osnovi, to je umjetnost samo po sebi. Međutim, treba uvijek imati na umu da su ovo prije svega alati. Alate valja znati koristiti, no oni služe vama a ne obrnuto. Meni osobno je svakako važnija sama glazba i kreativnost nego izvlačenje maksimuma iz alata kojima raspolažem te pomicanje nekakvih granica. Ionako si ne mogu priuštiti da slijepo slijedim tehnološke trendove. Na kraju krajeva, to i nije važno. Uostalom, proslavljeni su umjetnici desetljećima stvarali prekrasnu glazbu koristeći daleko skromnija i primitivnija sredstva od onih koja su danas dostupna masama.