Veliki sam ljubitelj filma još od ranog djetinjstva. Filmovi su za mene prije svega bijeg od briga te svojevrsno putovanje, ne samo u daleke krajeve već i u neka prošla, po mojem skromnom mišljenju, mnogo ljepša vremena. Naravno da film promatram i sa umjetničkog stajališta, osobito kada je riječ o glazbi.

Filmska je glazba po mnogočemu specifična. Ona nije tek zvučna kulisa; ponekad upravo glazba definira pojedini film i čini ga nezaboravnim. Ovo je ipak češće iznimka nego pravilo. Moram priznati da su slučajevi kada glazbu iz pojedinog filma poželim čuti izvan njegovog konteksta razmjerno rijetki.

Glazba za film je u nekom vidu primijenjena umjetnost podložna tradiciji, određenim očekivanja i pravilima te duhu pojedinog vremena. Međutim, pojedini skladatelji uspjeli su u nju ugraditi svoju individualnost u tolikoj mjeri da možete prepoznati njihov glazbeni pečat već nakon samo nekoliko nota. Ako se mene pita, najbolji su primjer tome Vangelis i Morricone. Budući sam ova dva imena mnogo puta spominjao u ranijim tekstovima, ovaj ću se put dotaknuti nekolicine ad hoc filmskih skladatelja koji su na mene ostavili osobiti dojam.

Kada govorimo o filmskoj glazbi, ime koje će većini vjerojatno najprije pasti na pamet jest John Williams. Autor glazbe za nebrojene filmske hitove koji je prisutan već niz desetljeća, na neki je način čuvar tradicije te predstavnik stare škole. Williams je skladatelj sposoban izvući najviše iz klasičnog orkestra. Osobno nisam veliki ljubitelj njegove glazbe. Preferiram glazbu koja nije u potpunosti orkestralna a Williamsov stil je za moj ukus često suviše bombastičan i prenapadan. Uvijek se sjećam komentara svoje majke dok smo zajedno gledali filmove iz serijala "Indiana Jones". Znala je reći: "To su sjajni filmovi, no glazba je užasno naporna!"

Najpoznatiji predstavnik "modernog zvuka" jest bez sumnje Hans Zimmmer. Ovo je još jedan filmski skladatelj o kojem imam ponešto podijeljeno mišljenje. S jedne strane cijenim njegov rad te činjenicu da nije glazbenik sa akademskom pozadinom. To najbolje potvrđuju njegovi rani intimniji uraci koji se više oslanjaju na sintesajzere nego na orkestar, prije svega "Rain Man", "Thelma i Louise", "True Romance" te "Broken Arrow". Nakon 2000. godine, Zimmer je prigrlio epske orkestralne aranžmane koji su postali svojevrsna formula za brojne skladatelje novijeg doba.

Moram se naravno dotaknuti i doajena filmske glazbe. Riječ je dakako o Jerryju Goldsmithu. On je bio jedan od najdugovječnijih te najplodnijih filmskih skladatelja. Ono što posebno volim kod njegove glazbe jest njezina lirska i emotivna komponenta koja je uvijek prisutna, čak i u glazbi za primjerice "Alien". Goldsmith je velemajstor čiji rad odiše profinjenošću i odmjerenošću.

Za kraj, kratko ću spomenuti još nekoliko omiljenih filmskih skladatelja. Neki od njih vješto su spajali filmsku glazbu za tradicijskom glazbom određenog područja. Ovdje mi najprije padaju na pamet James Horner te Basil Poledouris. Drugi su se pak oslanjali na atmosferu i stil, primjerice Alan Silvestri, Danny Elfman te James Newton Howard. Također sam ljubitelj filmske glazbe iza kojih stoje umjetnici iz inače ponešto drukčijih glazbenih područja, npr. Mike Oldfield, Mark Knopfler, te Ry Cooder. Nastojim pisati što kraće tekstove te ću tek spomenuti još nekoliko imena koja mi trenutno padaju na pamet: Henry Mancini, Maurice Jarre, Nino Rota, Lalo Shifrin, Michel Legrand itd.

U današnje vrijeme, filmska je glazba nažalost izgubila mnogo svojeg šarma. Glazba u suvremenim filmovima često zvuči veoma slično i nema mnogo pamtljivih elemenata. Uostalom, isto se može reći i za same filmove, osobito one snimljene u posljednjih nekoliko godina. Nasreću, kada je riječ o filmu i glazbi, uvijek se možete ponovno vratiti u prošlost.