Kao što sam više puta spomenuo u ranijim tekstovima, veliki sam ljubitelj filma, osobito naslova nastalih prije 2000. godine. Glazba je veoma važan element svakog dobrog filma, no moram priznati da su slučajevi kada filmsku glazbu poželim čuti izvan konteksta samog filma prilično rijetki. U posljednjih 10-20 godina, trendovi u filmskog glazbi su se značajno promijenili. Danas prevladava uvjerenje da glazba za film treba biti strogo u službi njegove vizualne komponente. Jedna od posljedica tog koncepta jest da se suvremena filmska glazba razmjerno rijetko oslanja na pjevne i prepoznatljive melodije i teme. Umjesto toga, ona veoma često zvuči slično i sama po sebi nije osobito pamtljiva.

Kada govorimo o instrumentalnoj glazbi, uvijek preferiram ad hoc skladatelje u odnosu na one koji se primarno bave glazbom za film. Jedan od rijetkih izuzetaka jest legendarni Ennio Morricone. Glazbu ovog skladatelja, koja je resila više od 400 filmskih naslova, s lakoćom mogu slušati samu za sebe, premda svaka njegova skladba neminovno evocira nezaboravne prizore.

Morriconeovu glazbu sam prvi put čuo u djetinjstvu sredinom osamdesetih godina i to većinom zahvaljujući dokumentarnom programu i dječjim serijama iz bivše Jugoslavije koji su je nerijetko koristili kao podlogu. Same filmove sam po prvi put gledao mnogo godina kasnije. Naime, moji roditelji a osobito djed i baka, imali su vrlo stroge kriterije glede “filmova za odrasle”. Teško je to shvatiti u današnje vrijeme kada klinci gledaju što god im padne napamet bez gotovo ikakvih ograničenja. U svakom slučaju, puno sam ranije upoznao samu glazbu nego filmove iz kojih ona potječe.

Morricone je jedan od rijetkih skladatelja sa akademskom pozadinom koje istinski cijenim. Razlog tome je njegov neprikosnoveni talent te otvoreno buntovnišvo protiv brojnih ustaljenih konvencija. Tome je upravo pridonio i njegov rad za film. Premda se danas Morricone smatra jednim od najvažnijih i najcjenjenijih filmskih skladatelja, njegovi početci bili su u osnovi veoma skromni. Naime, većina filmova za koje je Morricone skladao, bili su zapravo niskobudžetni projekti. To uključuje i proslavljene Spagetti Western naslove koje potpisuje Sergio Leone. Oni nisu samo svojevrsna kritika i parodija na tradicionalni američki Western, već su bili i njegova povoljnija alternativa. To je vidljivo čak i u glazbi koje ne koristi tipične raskošne orkestralne aranžmane, već daleko skromniji instrumentarij. To uključuje i neke za to vrijeme revolucionarne poteze, poput korištenja zvuka električne gitare te raznih zvučnih efekata. Ovdje se Morricone pokazao kao svojevrstan pionir i inovator.

Ipak, element koji će većina najprije povezati sa njegovom glazbom su prekrasne melodije. Mnoge od njih imaju određenu dozu melodrame i patetike, što samo pridonosi njihovom bezvremenskom šarmu. Morricone je također majstor atmosfere što je možda najbolje vidljivo u njegovom radu za brojne europske filmove iz šezdesetih i sedamdesetih godina. Ovdje bih posebno istaknuo suradnju sa Dariom Argentom, jednim od najpoznatijih predstavnika Giallo stila. Riječ je o filmovima koji kombiniraju kriminalističke priče sa elementima horora i misterije. Morriconeova glazba savršeno se uklapa u ove okvire. Naravno, to je tek vrh sante. Morricone je bio toliko plodan autor da ćete njegovu glazbu najbolje i najbrže upoznati kroz razne kompilacijske albume.

Kad smo kod toga, iz vlastite kolekcije preporučio bih dva izdanja, oba iz 2004. godine. Prvi nosi naslov “Movie Masterpieces” i sadrži presijek najpoznatijih Morriconeovih radova koje će prosječni slušatelj odmah prepoznati. Obvezni materijal za svakog ljubitelja glazbe. Drugi naslov je “Morricone Aromatico”, dvostruko izdanje na kojemu ćete pronaći i manje poznate radove te pojedine raritete. Ovaj je album interesantno povezan sa temom raznih mirisa koje su urednici asocirali sa pojedinom skladbom te svjedoči nevjerojatnom spektru boja kojima odiše Morriconeova glazba.

Morricone je za života dobio brojne nagrade, no pomalo je ironično što je je svoj prvi Oscar osvojio tek 2016. godine i to za ne baš pamtljivu glazbu iz filma “Mrska osmorka” koju potpisuje po mojem mišljenju jedan od najrazvikanijh i najprecijenjenijih redatelja u povijesti filma. Naravno, ovo me neće poljuljati u vlastitom mišljenju o talijanskom maestru čija me je glazba nebrojeno puta nadahnula, iznenadila i rasplakala.