Filmska se glazba značajno izmijenila u proteklih dvadesetak godina, kao uostalom i sami filmovi. Ako se mene pita, to većinom nije promjena nabolje. Kako sam već pisao u ranijem tekstu, moderni filmovi često inzistiraju na pretjeranoj realnosti u svakom pogledu, pokušavajući biti što vjerniji odraz prilika koje prikazuju. Pritom nerijetko stradava onaj dobar stari osjećaj razonode i eskapizma koji obično povezujemo sa filmovima starijeg datuma.

Shodno tome, glazba koja uglavnom prati suvremene filmove, odraz je njihove estetike. Osnovni postulat kako glazba za film mora nužno biti u službi filma, danas se shvaća strože i ozbiljnije negoli ikada prije. Bez obzira na to radi li se o bombastičnoj glazbi "epskog" karaktera kakvu nalazimo u tipičnom akcijskom naslovu ili pak o minimalizmu kakav obično susrećemo u modernoj drami, riječ je o glazbi koja sama po sebi nije osobito upečatljiva i pamtljiva; koju će rijetko tko poželjeti čuti izvan konteksta samoga filma.

Za razliku od one iz prijašnjih dekada, filmska glazba nakon 2000. godine obično izbjegava pjevne melodije i prepoznatljive motive. Čvrsti zagovornici ovoga stila se pritom pozivaju na gore spomenuti postulat te smatraju da melodije previše odvraćaju pažnju od onoga što se događa u filmu. Umjesto toga, ciljaju na određenu sterilnost u glazbenom smislu svodeći filmsku glazbu prvenstveno na kulisu koja gledatelju ne treba previše sugerirati kako da se osjeća.

Filmska glazba iz ranijih razdoblja u pravilu je suprotnost modernim trendovima. Zahvaljujući karakterističnim temama, čim začujete glazbu možete je ne samo trenutno povezati sa određenim filmom, likom, ili prizorom, već isto tako odmah znati tko ju je napisao. Kao primjer, spomenuti ću svoje omiljene skladatelje, Vangelisa i Morriconea. Glazbu za film ovih skladatelja možete s lakoćom slušati i bez potrebe da gledate film. Štoviše, mnogo je slučajeva da šira publika često bolje poznaje samu glazbu negoli film iz kojeg ona potječe. Naposljetku, nezaboravna glazba može zaboravljivi film učiniti nezaboravnim, no ne i obratno.

Gorljivi protivnici "stare škole" vjerojatno će se pozivati na činjenicu kako je suvremena glazba za film umjetnost za sebe te iziskuje jednako tako puno znanja i discipline. Kao primjer će nesumnjivo spominjati kuma moderne filmske glazbe, Hansa Zimmera, kao postavljača trenutnih standarda i trendova. Jedan od razloga takvog obrambenog stava vjerojatno leži u golemoj konkurenciji kakva vlada među filmskim skladateljima sadašnjice. Zahvaljujući računalima i softveru, mogućnost stvaranja autentične filmske glazbe postala je dostupna masama. Uzimajući u obzir spomenute trendove, zaključak se nameće sam. No dok mnogi mogu "zvučati kao Hans Zimmer" s priličnom lakoćom, rijetko tko može zvučati kao Vangelis i Morricone, ako je takvo što uopće moguće. ;)