Filmovi nakon milenija: sve češći izostanak šarma
Strastveni sam ljubitelj filma još od ranog djetinjstva. Gledanje filma nezaobilazni je dio moje dnevne rutine. Jedan sam od onih koji mogu ponovno pogledati omiljeni film - zapravo, nekoliko stotina njih - bez zasićenja. Što je u mojem slučaju sretna okolnost, budući je sve manje i manje "moram pogledati" naslova svake nove godine.
Za mene, gledanje filma je vrhunski oblik eskapizma i univerzalni lijek za svakodnevne probleme, kao i sloj svježe boje preko sivila koje nas često okružuje. Na neki način, to je također oblik "putovanja" za one koji si to u stvarnom životu ne mogu često priuštiti ili jednostavno ne žele biti tipični turist, osobito u današnje vrijeme.
Često se prepirem sa ljudima oko sebe kada je riječ o filmu. Iz mojeg osobnog iskustva, većina njih uvijek traži osjećaj "stvarnosti" u filmovima - nešto s čim se mogu osobno poistovjetiti. Iz istog razloga, čini se da su omiljena filmska tema mnogih upravo međuljudski odnosi, u ovom ili onom obliku. Kako dosadno... Neki pak žele gledati filmove o patnji i stradanju, budući je to "realistično". Ne, hvala. Toga je već ionako previše u našim životima. Tu su i oni koji uživaju u bajkama i nadrealnom - to je ipak malo previše, čak i za mene. Ja sam u načelu jednostavan po tom pitanju. Dajte mi lijepe pejzaže, nekoliko egzotičnih lokacija, dovoljno zanimljivu i intrigantnu priču, solidnu glumu, zgodne žene i to je to! :)
Šalu na stranu; film je također vrhunska multidisciplinarna umjetnost. Uvijek posebnu pažnju posvećujem njegovim aspektima koje uobičajeni gledatelj često previđa ili o kojima baš i ne razmišlja. Stvari poput fotografije, rada kamere, dizajna, posebnih efekata, zvuka i naravno, glazbe. Ti su elementi jednako važni kao i radnja filma, priča te gluma, često i više od toga.
Filmska je industrija danas unosnija više negoli ikada prije. Nove tehnologije koje se neprestano usavršavaju, doslovno su učinile nemoguće mogućim. Budžet tipičnog suvremenog filma često može posramiti čak i neke od najambicioznijih filmskih naslova iz prošlosti. No istovremeno, čarolija sve češće izostaje. Odmah mi na pamet pada misao: "takve više ne prave".
Posebno to volim promatrati preko popularnih filmskih franšiza koje su prisutne već desetljećima. James Bond je očiti primjer. Rečenica iz najnovijeg filma o "smrti eksplozivne olovke" zapravo je duhovita ilustracija koliko su se stvari promijenile, no ne nužno i na bolje. Da, rani filmovi o Bondu mogu izgledati pomalo otrcano iz današnje perspektive, no upravo je to i bit 007 svijeta. Dajte mi "Dr. No" ili "Tunderball" u svako vrijeme umjesto bilo kojeg modernog nastavka. Oni mogu imati svoje draži, čak i neke od čarobnih sastojaka, no to je i dalje ništa u usporedbi sa klasičnim filmovima.
ZF je također zanimljivi fenomen. Čovjek bi očekivao da bi ovaj pravac mogao najviše profitirati od suvremene tehnologije, no razmislite još jednom... Sjetite se klasika kao što su "2001" i "Alien" i njihove scenografije naspram tipičnog CGI s***ja. Ili pokušajte usporediti originalni "Blade Runner" sa modernim nastavkom. Savršeni brak između Scottovih prizora i Vangelisove glazbe jednostavno je nenadmašan i neponovljiv. Slično se može reći i za "Batman" iz 1989. godine i delikatnu simbiozu između Burtonova šarolikog talenta i glazbe Dannya Elfmana. U usporedbi s tim, suvremeni filmovi o Batmanu su presavršeni i previše realistični no isto tako i sterilni.
Možda najzabavniji primjer onoga što je budućnost potencijalno mogla donijeti prikazan je u drugome dijelu Zemeckisova remek-djela "Povratak u budućnost". Ta je vizija svakako daleko optimističnija, duhovitija i šarmantnija no što su stvari doista ispale, kako na filmu, tako i u stvarnosti. Dobro, možda osim onog detalja o pravnom sustavu budućnosti... :))