Red iz kaosa
Ne volim klišeje a osobito onda kada se pokažu istinitima. Kad je riječ o kreativnom radu, jedan od najčešćih je zasigurno: "jedan posto inspiracije naspram devedeset devet posto perspiracije". Osobno, prije svega vjerujem u talent iz kojega sve drugo izvire i koji ponekad može znatno ublažiti mukotrpan rad. No ne može se niti bez ovoga drugoga, osobito ako se želite pokazati u najboljem mogućem svjetlu.
Ponekad se čini pomalo nestvarno, no činjenica je da sam temeljnu ideju za gotovo svaku od dosad završenih skladbi dobio u kakvom neopterećenom trenutku, često kada sam pritom imao na umu nešto posve drugo a ne samu glazbu. Kako sam već ranije pisao, to je moj "trenutak odvraćene pažnje", kada grozničavo posežem za najjednostavnijim načinom zabilježavanja prije no što ideja zauvijek isčezne. No tada dolazi do početka razmišljanja o tome što dalje. Ovdje pak dolaze do izražaja zakleti neprijatelji: prokrastinacija i perfekcionizam. Čudno je kako te dvije, u osnovi suprotne sile, nerijetko idu ruku pod ruku. Ne bih rekao da sam lijena osoba, no ponekad sam sklon malodušnosti suočen sa gomilom posla koji mi tek predstoji. S druge strane, u osnovi sam perfekcionist, zbog čega je prvi problem još izraženiji.
Što me dovodi do još jednog suvremenog paradoksa. Današnja tehnologija, koja bi barem u teoriji trebala činiti život jednostavnijim i ljepšim, nerijetko ima upravo suprotni efekt. Gledano iz perspektive skladatelja i glazbenog producenta, mogućnost savršenog uređivanja i najmanje glazbene čestice te nepregledan izbor metode stvaranja zvuka sami po sebi nameću težnju ka perfekcionizmu, čak i ako niste perfekcionist po naravi. Naravno, pozitivno je ići ka kvaliteti i urednosti, no pretjerivanje u tome nikako nije dobro i lako može dovesti do gubitka ljubavi i osjećaja zadovoljstva prema onome čime se bavite. Jednako je teško boriti sa inercijom i odgađanjem. Za mene, sve ovisi o pojedinom danu. Ima onih kada mi sve nekako polazi za rukom, ali i takvih gdje se na kraju osjećam loše, razmišljajući o praznom hodu i uludo utrošenom vremenu.
O povećanju produktivnosti napisane su čitave enciklopedije. Moram priznati da sam ponekad u iskušenju da zavirim u slične resurse, no uvijek se najprije prisjetim stare mudrosti: "umjetnost se ne može požurivati". Glazba, kao i općenito umjetnost, jednostavno nisu kao neke druge ljudske djelatnosti, premda nas današnje kapitalističko i korporacijsko vrijeme stalno podsjećaju da nije tako. Neki će pak reći da je umjetnost red nastao iz kaosa i bili bi potpuno u pravu. No u svemu treba pronaći pravu mjeru. Treba se organizirati do određene granice, ali isto tako ne bojati se kaosa i nepredvidljivosti s vremena na vrijeme. ;)