Zašto izbjegavam društvene mreže
Oni koji nekim slučajem ponekad pročitaju nešto sa ovih stranica, vjerojatno znaju da izbjegavam društvene mreže kao što neki primjerice izbjegavaju odlazak zubaru. S obzirom na činjenicu da se bavim kreativnim radom i nadam se tim putem sastaviti kraj s krajem, mnogi će reći kako u startu činim krivi potez, čak i potencijalno katastrofalan. Čini se da je danas u potpunosti nemoguće živjeti bez društvenih mreža, osobito za pojedine skupine ljudi. Međutim, također sam uvjeren da nisam jedini; da ima i mnogih drugih koji se uporno klone društvenih mreža i svega što one donose, bez obzira na potencijalne "prednosti".
Krenimo dakle redom. Za početak, po prirodi sam introvert. Premda je to dijelom vjerojatno rezultat naslijeđa, u tome ipak ima i dosta svjesnog odabira. Jednostavno više volim mir, tišinu, osamu i diskreciju nego ono suprotno tome. Iako neki smatraju da su društvene mreže upravo idealan medij za ljude koji u stvarnom životu nisu osobito druželjubivi i teže ostvaruju kontakte i veze, osobno mi se stvari nikada nisu tako doimale. Prema brojnim istraživanjima za koje sam čuo, u ovo navodno "zlatno doba" komunikacije i međuljudskih odnosa, ljudi zapravo nikada nisu bili udaljeniji i izoliraniji. Priličan paradoks. Ne mogu ne pomisliti na fotografiju mladića i djevojke koji sjede na istoj klupi i pritom svatko gleda u svoj mobitel. Toliko o tome.
Nadalje, ne sviđa mi se pritisak koji društvene mreže stvaraju. Kako biste na njima bili "uspješni", stalno morate objavljivati nešto novo i neprestano se boriti za ionako kratkotrajnu pažnju drugih. Biti "neprekidno na raspolaganju" nikako ne ide u korak sa slobodom koja bi trebala biti jedna od temeljnih težnji svakoga umjetnika. Čuo sam prilično puno svjedočanstava onih koji su zbog društvenih mreža te vremena koje one iziskuju nerijetko zapostavili svoj stvaralački rad te daljnje usavršavanje.
U konačnici, vjerojatno je prilično lako postati ovisan o društvenim mrežama. Jednom kada se uvučete u taj svijet, više nema natrag... Mogu samo zamisliti ljude koji svaki trenutak mira koriste da provjere što ima novog na Facebooku, Instagramu, Twitteru itd. a posebno što netko piše o njima samima. Kao da je to uopće važno...
Tužna je činjenica da samostalni i neovisni umjetnici nemaju previše mogućnosti glede promocije vlastitog rada nego prigrliti Internet skupa sa svim njegovim nedostacima kao i prednostima. Naravno da se i sam uvijek nadam većoj slušanosti te mogućnosti naplate vlastite umjetnosti. No mora li čovjek pritom slijepo pratiti sva današnja pravila igre? Iskreno, nadam se da ipak nije u potpunosti tako, pogotovu ako niti to nije potpuno jamstvo. No ako ću naposljetku jednostavno biti primoran popustiti, truditi ću se to učiniti po vlastitim pravilima. ;)