Oni koje slušam... #3

Sa klavirom, klavijaturama i sintesajzerima družim se još od vrlo ranog djetinjstva. Za gitare sam se počeo interesirati dosta kasnije - početkom gimnazije. Gitara, osobito ona električna, obično je instrument koji prvo privuče većinu ljudi. Svatko od njih ima svoga gitarističkog heroja. Ja ih imam nekoliko, no ipak bih posebno izdvojio jedno ime: Mike Oldfield.

Sa glazbom ovog umjetnika prvi sam se puta susreo kao dijete, sredinom osamdesetih godina. Bilo je to većinom zahvaljujući njegovim “lakšim notama”. Naravno, riječ je o pjesmama “Moonlight Shadow” i “To France” u suradnji sa pjevačicom Maggie Reilly. Gledajući Oldfielda uživo na velikim koncertima, teško je shvatiti da je on zapravo iznimno samozatajni umjetnik i kreativac, koji je nekoć patio od gotovo nepremostivog straha od javnog nastupa. Mnogi također ne znaju da većina izdavačkih kuća svojedobno nije htjela objaviti njegovo instrumentalno remek-djelo, “Tubular Bells”.

Oldfield se najprije povezuje sa progresivnim rockom te new age pravcima, međutim njegovi su korijeni čvrsto vezani uz britanski folk the općenito keltsku glazbu. Upravo to je jedan od čimbenika koji čine njegovu glazbu jedinstvenom i trenutno prepoznatljivom. Etno utjecaj prisutan je na gotovo svakom Oldfieldovom uratku nastalom do današnjih dana. Meni osobito drag album je “Ommadawn” iz 1975. godine koji kombinira elemente afričke, keltske, te starobritanske glazbe sa progresivnim rockom i new age stilom.

Oldfield je postao široko poznat sedamdesetih godina, ponajprije zahvaljujući činjenici da su isječci sa albuma “Tubular Bells” korišteni kao podloga u hit-filmu “Istjerivač đavla” redatelja Williama Friedkina. Također je zanimljivo da se Oldfield, multi-instrumentalist no primarno gitarist, pokazao kao antiteza nebrojenim rock i punk imenima koji su se pojavili u isto vrijeme.

Oldfieldov način rada je svojedobno bio vrlo neobičan. On je, naime, sam svirao sve instrumente (akustične te električne) koji se pojavljuju na njegovim instrumentalnim albumima. Na taj je način stvarao svoj karakteristični virtualni orkestar i to prije procvata sintesajzera, samplera te moderne tehnologije. Također je njegovao način skladanja spajanjem manjih segmenata različith stilova i zvukova u veću cjelinu. Ostao je vjeran tom pristupu i mnogo kasnije, kada je prigrlio i rad sa računalima te virtualnim instrumentima.

Oldfield je tijekom svoje duge karijere prolazio kroz brojne faze čime se ponekad udaljavao od svojih korijena te osnovne filozofije, barem naizgled. Vjerojatno najdramatičniji primjer su osamdesete, kada se okrenuo komercijalnim pravcima i pop glazbi. Međutim, početkom devedesetih, u velikom se stilu vratio u studio, otkrivajući usput moć novih tehnologija koje su se u međuvremenu pojavile. Premda su brojni dugogodišnji obožavatelji te sljedbenici njegova rada novije uratke pomalo dočekali “na nož”, oni svi ipak u sebi nose njegov prepoznatljiv i nezamjenjiv pečat.

Oldfield je vrlo plodan autor sa velikim opusom, te je onima koji tek površno poznaju njegov rad najbolje posegnuti za kakvom dobrom kompilacijom. Po mojem mišljenju, najbolja od njih je i dalje čuvena dvostruka kompilacija “The Complete Mike Oldfield” koja sadrži presjek radova nastalih između 1973. i 1984. godine. Na njoj ćete pronaći i brojne raritete, uključujući i atmosferičnu glazbu za film “Polja smrti” iz 1984. godine na kojem se između ostalih pojavljuje i John Malkovich. No nikako ne treba zanemariti ni novije albume.

Na mene osobno Oldfield je prvenstveno utjecao u skladateljskom smislu no također i kao gitarist koji često koristi tzv. fingerstyle tehniku te akustične instrumente. Svaki njegov album je svojevrsna avantura te eskapističko putovanje za one koji vole i znaju slušati. Mike Oldfield je istinski samouki talent koji je srećom dobio zasluženo priznanje usprkos mučnim i teškim počecima. Premda je njegov posljednji pravi album “Return to Ommadawn” izašao 2017. godine, potajno nadam se da ćemo vidjeti još izdanja ovog genija, osobito onih instrumentalnih.