Oni koje slušam... #11

Kada razmišljam o elektronskoj glazbi, uvijek prvo pomislim: Vangelis, Kitaro i Jarre. Svaki od ovih umjetnika ima svoj jedinstveni i prepoznatljivi stil. Ono što im je zajedničko, relativno govoreći, jest njihova sklonost prema jednostavnim i pjevnim melodijama koje se začudno dobro slažu sa razmjerno hladnom naravi sintesajzera. Međutim, neke je umjetnike više privukla “klinička” strana ovih instrumenata. Oni često potpadaju pod pojam “Krautrock”. Ovu sam riječ otkrio tijekom posljednjih dvadesetak godina zahvaljujući Internetu. Samu sam glazbu poznavao još osamdesetih dok sam bio dijete.

Zanimljivo, moj se prvi doticaj sa Krautrockom dogodio kroz popularnu hrvatsku TV seriju za mlade po imenu “Smogovci”, koja se prvi puta prikazivala 1982. godine. U početku, bila je to šarmantna prigradska priča o neobičnoj obitelji, no s vremenom su dodavani detektivski te SF elementi. Glazbeni urednik očito je bio dobar poznavatelj elektronske glazbe, koja se pokazala kao savršena podloga za brojne prizore iz serije. Njegov čest izbor bila je glazba njemačkih skupina Tangerine Dream i Kraftwerk, koji su ujedno i najpoznatiji predstavnici spomenutog stila.

Tangerine Dream osnovan je u zapadnom Berlinu kasnih šezdesetih godina. Njegov osnivač i temeljni član bio je Edgar Froese, koji se uz glazbu zanimao i za druge umjetnosti. Tijekom godina, kroz skupinu su prošli brojni članovi. Neki od najistaknutijih te dugogodišnjih bili su Peter Baumann te Cristopher Franke. Njihova glazba bila je uglavnom utemeljena na sintesajzerima te ranim samplerima, od kojih se najviše ističe Mellotron. Također su povremeno koristili dodatne akustične te električne instrumente.

Glazba Tangerine Dream spoj je umjetnosti i znanosti. Dok slušate njihove radove, pogotovu one ranijeg datuma, možete lako zamisliti prizor znanstvenika u bijeloj kuti dok radi u laboratoriju. Pročitao sam neke kritike koje kažu da u glazbi Tangerine Dream ima mnogo više “petljanja po opremi” negoli umjetničke namjere, međutim to naprosto nije istina. Njihov rad možda nije toliko pristupačan kao onaj drugih velikana elektronske glazbe, no ipak sadrži prepoznatljive motive i pregršt atmosfere.

Možda je najbolje jednostavno zaroniti u najvažnije radove ove skupine. “Phaedra” iz 1974. je sablasni zvučni kolaž koji se doima kao mješavina noćne more i divnog sna. Uvijek me je podsjećala na šumu usred noći. Nastavak, “Rubycon”, inspiriran je pokretom i ima hipnotičke odlike. “Stratosfear” uvodi dodatne električne i akustične instrumente što mu daje više “organički” zvuk. “Force Majeure” je progresivni album, sličan ranijim uratcima Mikea Oldfielda. Naposlijetku “Tangram” iz 1980. godine, označava odmak od ranijeg zvuka skupine te zaokret prema pjevnijim melodijama i new age pravcu. Ovaj se album često preporučuje kao onaj kojega treba najprije poslušati.

Glazba Tangerine Dream često ima kinematičku prirodu i vrlo je “fotogenična”, što dokazuju vizualno atraktivni nastupi skupine. Također su radili na glazbi za brojne filmove i dokumentarce, od kojih su najpoznatiji “Sorcerer” iz 1977. godine kojega potpisuje William Friedkin te “Thief” iz 1981. kojega je režirao Michael Mann.

Legendarnu njemačku glazbenu skupinu Kraftwerk osnovali su Ralf Hutter i Florian Schneider 1970. godine u Dusseldorfu. Kraftwerk nisu samo jedni od pionira elektronske glazbe; također su uspješno premostili jaz između elektronske glazbe i popa, ujedno zadržavajući svoju umjetničku viziju. Bili su među prvima koji su prekinuli dominaciju popularne glazbe zasnovane primarno na gitarama i bubnjevima, zamijenivši ih sintesajzerima, samplerima, te ritam mašinama.

Glazba Kraftwerka na prvi se pogled doima robotičnom, kliničkom te izrazito minimalističkom, no to je zapravo privid. Često koriste zarazne melodije te složene ritmove koji vuku korijene iz klasične glazbe. Većina njihove glazbe je instrumentalna, no također ponekad sadrže i tekstove. Oni su donekle mehanički i doslovni, u skladu sa izražajem skupine. Imaju i pjesama pjesničke kvalitete od kojih se posebno ističu “Spiegelsaal” (Sala ogledala), te “Schaufensterpuppen” (Lutke u izlogu).

Albumi skupine Kraftwerk većinom su konceptualni te inspirirani određenom temom. Npr. “Autobahn” (Autoput) iz 1974., “Die Mensch-Machine” (Čovjek-stroj) iz 1978. ili “Computerwelt” (Svijet kompjutera) iz 1981. Vrlo je zanimljiv njihov rad iz 2003. godine, “Tour de France”. Snimljen mnogo godina kasnije pomoću suvremene opreme, on ipak zadržava prepoznatljivi pečat i estetiku skupine.

Kraftwerk nije za svakoga, no strastveni ljubitelji glazbe i umjetnosti svakako bi trebali biti barem upoznati s njihovim radom.