Ekcesom do uspjeha
Svatko tko svoj život posveti umjetnosti, čak i oni koji poput mene smisao i utjehu pronalaze prije svega u samom stvaralaštvu, sanjaju o tome da ih se primjeti, kako bi posljedično došli do nekih osnovnih stvari poput mogućnosti zarade za život te društvenog ili strukovnog priznanja. Danas živimo u svijetu i vremenu kojima vladaju mediji, gdje je javno istupanje puno više poželjno negoli privatnost i diskrecija. Shodno tome, svakako nije na odmet po nečemu biti drukčiji kako biste se pritom uspjeli istaknuti u gomili. Nažalost, često puta nije dovoljno biti samo drukčiji; javnost zapravo prilično otvoreno vapi za ekcesom, čak i u vrlo konzervativnim i tradicionalističkim društvima, kakvo barem naizgled vlada u Hrvatskoj.
Osobno se smatram znatno drukčijim od većine ljudi koji su me tijekom godina okruživali. Ne radim kakav uobičajeni stalan posao, ne penjem se na korporacijskoj ljestvici i ne dobijam promaknuća, često nisam u mogućnosti adekvatno zaraditi onime čemu sam se u potpunosti posvetio, nemam brak, djecu, dva auta i apartman na moru (barem za sada), premda se sve to nekako očekuje od većine ljudi mojih godina. Da se razumijemo, nisam nikakav pretjerani čistunac, no nisam niti ekcesan u bilo kojem vidu - bilo po izgledu, ponašanju, ili stilu života.
Ekces kao više-manje siguran put ka primjećenosti, popularnosti i uspjehu nije samo pojava modernog doba gdje se doslovce svatko može bez puno problema i truda pojaviti u medijima. Ovaj recept također nije rezerviran isključivo za ljude koji se bave nekim vidom umjetnosti. No činjenica je da osobe koje su na određeni način ekcesne često imaju veće izglede za uspjeh u društvu. Čak i ako su istovremeno vrlo nadarene i sposobne. Sjetimo se primjerice Hendrixa kojega će gotovo svi prvenstveno pamtiti po razbijanju nebrojenih gitara i sviranju zubima negoli po nekim svojedobno naprednim glazbenim rješenjima te izričaju koje je donio i njegovao. Ili mnogih priznatih glazbenika i skladatelja iz doba klasike, koje će većina (barem laika) usprkos njihovome umjetničkom opusu najprije povezati sa razvratnim životom.
Gledano iz te perspektive, u današnjem dobu YouTube zvijezda, ekces je važniji i poželjniji više nego ikada prije. No to nije samo pitanje izgleda i ponašanja, barem kada je riječ o glazbi i općenito umjetnosti. Npr. u vokalno-instrumentalnog glazbi, "provokativni" tekst je nešto na što se uvijek možete osloniti ako vam je glavni cilj popularnost i publika. Što je onda sa instrumentalnom glazbom koja se ne oslanja na "titlove"? Iz dosadašnjeg osobnog iskustva mogu reći kako je ovaj put uvijek i po svemu nepravedno teži. No ako pritom napravite nešto iole neuobičajeno (namjerno neću reći "originalno"), npr. snimite skladbu svirajući violinu metlom ili napunite koncertni klavir lopticama za stolni tenis, teoretski imate znatno veće šanse dobivanja povoljnih kritika od strane struke te pažnje javnosti nego ako samo težite estetici melodije i harmonije (kako dosadno). Naravno, otkačeni "look" i pokoji skandal usput su uvijek dobrodošli. ;)
Dakle, ako se bavite umjetnošću i pritom niste barem malo ekcesni, čeka vas sigurno daleko teži i neizvjesniji put. Jedino što preostaje slijediti je bezvremenski stih: "budi svoj bez obzira što kažu". Kad bi to barem bilo samo po sebi dovoljno za uspjeh...