Gitara: tajni prijatelj
Oni koji me osobno poznaju i prate moj glazbeni rad, znaju me prvenstveno kao pijanista i klavijaturista. Istina, sa svojim se primarnim glazbalima družim još od vrlo ranog djetinjstva. Iako sam potpono samouk, tijekom mnogih godina razvio sam sviračke vještine do te mjere da se mogu uhvatiti u koštac i sa najzahtijevnijim repertoarom bez obzira na to radi li se o izvedbi, skladanju ili produkciji. No mnogi nisu svjesni da gotovo jednako dugo baratam i raznim vrstama gitara te drugim srodnim instrumentima. Premda na ovom području još uvijek nisam na istoj razini kao kad je riječ o klavijaturama, volim razmišljati kako zapravo znam i mogu više nego što mislim.
Gitara me je počela zanimati u tinejdžerskim danima. Kao i inače, ni ovdje nisam bio pod osobitim utjecajem okoline, iako sam se (priznajem) potiho nadao privlačenju pažnje suprotnog spola. ;) Nažalost, čini se da sam rođen malo prekasno. Stvari su danas vjerojatno još gore po tom pitanju. Bilo kako bilo, tražio sam prije svega nove mogućnosti izražavanja te htio isprobati nešto drukčije.
Prva gitara koju sam uzeo u ruke bila je posuđena od susjeda. Bila je to jedna od onih jeftinih klasičnih gitara kakvu ste nekoć mogli vidjeti u gotovo svakom domu. Oslikana motivom palmi i sa tako tvrdim žicama da vam prsti krvare. No čak me ni to nije pokolebalo te sam nastavio dalje sa ovom pustolovinom. Štoviše, klasična gitara je jedino glazbeno područje u kojem imam neku formalnu naobrazbu. Tijekom gimnazije, nekoliko sam mjeseci pohađao sate klasične i flamenko gitare koje je vodio moj školski profesor glazbe. Ovo mi je dalo određene temelje te me usmjerilo dalje od glazbenih pravaca koji obično privlače većinu kada je riječ o gitari.
U narednim godinama, postupno sam počeo eksperimentirati i sa električnim gitarama. Međutim nikada me nisu pretjerano zanimali i privlačili tipični gitarski stilovi poput bluesa, rocka i metala. Tako da nisam provodio sate skidajući riffove poznatih gitarista niti vježbao skale do iznemoglosti. Mnogi smatraju da je tehnika upravo ono što čini razliku, no u potpunoj su zabludi. Tehnika se može steći s vremenom i vježbom, za razliku od talenta i urođene muzikalnosti.
Uvijek sam bio prilično ravnodušan prema tzv. gitarističkim herojima i priznatim virtuozima. Umjesto njima, davao sam prednost onima za koje je gitara ne samo instrument već i kreativni element. Kad smo kod toga, moj je osobni heroj vjerojatno Mike Oldfield, ne samo radi prepoznatljivog stila sviranja već i kompletnog skladateljskog opusa. Isto tako vrlo cijenim rad Knopflera i Coodera, koji su obojica znatno više od majstora gitare. S vremenom sam se počeo interesirati i za solo akustičnu gitaru (fingerpicking style), u čemu me je posebice nadahnuo William Ackerman.
Zbog praktičnih razloga, u svojim produkcijama najčešće koristim virtualne instrumente. No sve češće nastojim u aranžmane ubaciti i pokoji gitaristički element. Osobito kada je riječ o ambijentalnoj te jazz gitari. Također razmišljam o albumu instrumentalne glazbe koji bi u potpunosti bio realiziran pomoću akustičnih instrumenata. Međutim, kvalitetno snimanje akustične i klasične gitare u uvjetima kućnog studija i dalje je priličan izazov, usprkos sve prihvatljivijim cijenama profesionalnih mikrofona i druge opreme.
Suočen sa kompleksnošću te ogromnom mogućnosti izbora koje donosi rad sa virtualnim instrumentima, posezanje za gitarom s vremena na vrijeme čini mi se kao dobrodošlo osvježenje. Također, ima nešto u činjenici da ovdje ne možete precizno uređivati svaki snimljeni element do najsitnije pojedinosti, već ste primorani prigrliti određene nesavršenosti. U konačnici, ovo može biti veoma oslobađajuće.