"U divljinu"
Više sam puta gledao film "Into the wild", snimljen prema istinitom događaju. Kao punokrvni eskapist, u pravilu izbjegavam ovakve životne filmove, no nad radnjom ovoga se doista može duboko zamisliti. Film govori o mladiću koji je upravo završio pravni studij. Pred dvadesetdvogodišnjim Cristopherom koji dolazi iz ugledne obitelji je naizgled ono što nazivaju američkim snom. Uspješna karijera, novac, obiteljski život i tako to. Međutim on, na čuđenje svih oko sebe, cijelu ušteđevinu daruje u dobrotvorne svrhe a potom napušta dom i kreće u pustolovinu. Premda film završava tragično, aludirajući pritom na određene važne stvari koje je glavni protagonist na svojem putu pomalo zaboravio, ipak zapravo govori o idealima koje pojedinci slijede pod svaku cijenu bez obzira na to kamo će ih to napokon odvesti.
Promatrajući većinu ljudi koji me okružuju i s kojima se susrećem, ponekad se doista osjećam kao izvanzemaljac. Mnogima nije jasan moj put i život u oblacima, bez uobičajenog posla i karijere. Premda me glazba i umjetnost određuju te čine moj raison d'etre, zapravo je sloboda ono što stoji iza svega. Sloboda živjeti po svojim mjerilima i načelima a ne onima koje nameću društvo i većina.
Danas su, nažalost, glavni kriteriji nečije vrijednosti i uspjeha upravo novac te službena priznanja i promaknuća. Oni koji su po prirodi ambiciozni, često provedu cijeli život jureći za njima. No pri tome nerijetko gube slobodu propuštajući mnoge bitne stvari ma kako se one ponekad činile malima. Napokon, nikada doista nemaju vremena za istinsko uživanje u svemu što imaju.
U posljednje vrijeme, međutim, sve češće saznajem za ljude koji jednostavno ne žele ili više ne žele živjeti prema navedenom receptu. Svako malo čitam i slušam o uspješnim ljudima koji su se iznenada odlučili vratiti na zemlju. Npr. bivši vlasnik velike tvrtke odjednom počinje uzgajati magarce ili ambiciozna poslovna žena ostavlja karijeru i posvećuje se izradi eteričnih ulja.
Na prvi mah, nekome se ovo se može činiti iracionalno ili čak suludo. No zapravo je prilično lako shvatljivo. Živimo u svijetu i vremenu kojim dominira stres i neprestani pritisak. Moraš ovo, moraš ono... Stalno radi, stalno napreduj, stalno se natječi. Kupuj što ti treba i što ti ne treba. Budi među pobjednicima, nikako ne među gubitnicima. Nije ni čudo da je mnogima dosta a neki nikada niti nisu htjeli tako živjeti, usprkos negodovanju okoline. Iskreno, sve mi se čini bolje od cjelodnevnog rada u nekakvom uredu, premda gore opisane djelatnosti sigurno zahtijevaju mnogo truda. No udio stresa je bez sumnje neusporedivo manji. Naravno, ima onih će od svega uspjeti napraviti uspješan biznis. Neki jednostavno imaju urođeni smisao za stjecanje novca. U tom slučaju, njihov mi se "povratak prirodi" ipak čini pomalo licemjernim.
Ima ljudi koji idu i mnogo dalje. Primjerice, čuo sam za relativno mladog čovjeka koji živi u šumi, gotovo isključivo od prirodnih resursa. To čak podrazumijeva vodu, struju, te druge energente. Pritom funkcionira gotovo u potpunosti bez novca i sa minimalnim kontaktom sa vanjskim svijetom. Ovo je jedan od ekstremnijih primjera, no siguran sam da ima onih koji žive još rudimentarnije.
Osobno, premda nisam materijalist, ipak se ne bih mogao odlučiti za potpuno asketski način života. Prije svega, trebam stvari i tehnologiju za svoj kreativni rad. Većinu svojih često ograničenih financijskih sredstava ulažem upravo u njega. No mogu (a i moram) bez statusnih simbola koje viđamo kod uspješnih faca, poput doma opremljenog po najnovijoj modi, skupog automobila, finih restorana, putovanja, vrhunskih mobitela, satova, dizajnerske odjeće itd. Nažalost, problem je u sve većim osnovnim troškovima života. Vjerujem da je to jedan od razloga koji neke vodi "u divljinu". Drugi bi pak mogao biti isključivanje od medija krcatih lošim vijestima, senzacionalizmom te stalnog podsjećanja na to u kakvom zapravo ispraznom svijetu živimo.
Bilo kako bilo, ovo nije mali korak i zahtjeva priličnu snalažljivost kao i vjeru u sebe. Stvari su, dakako, znatno lakše ako uz sebe imate obitelj ili voljenu osobu koji će vas pri tome slijediti. No sudeći po onome što sam čuo i pročitao, ipak je moguće pomiriti bijeg od stresnog načina života sa osnovnim i ne tako osnovnim potrebama. Naposlijetku, nije sretan onaj tko puno ima već onaj tko malo treba.