Najveća od svih iluzija
Bio sam pobornik i štovatelj ideje zvane larpurlartizam prije no što sam uopće znao što je to. Čak i sada smatram da nema ničeg uzvišenijeg nego baviti se umjetnosću prije svega radi same umjetnosti te radosti i ispunjenja koje donosi kreativni rad. Međutim, kada svoj trud i vrijeme a ponekad i cijeli život posvetite nečemu, prirodno je nadati se da ćete za to biti barem simbolično priznati i nagrađeni. Nažalost, to često nije baš tako; u današnje vrijeme možda i više nego ikada prije.
Poražavajuća je činjenica da većina ljudi umjetnost i umjetnike nerijetko shvaća zdravo za gotovo, osobito one neafirmirane. Ili misle da to nije nešto pretjerano “ozbiljno” i zahtjevno u usporedbi sa drugim zvanjima, ili pak umjetnost poistovjećuju sa zabavom čiji su motiv i predmet upravo oni sami.
Žalosno je što danas umjetnost pada vrlo nisko na listi prioriteta običnog čovjeka. Svi trebaju liječnike, odvjetnike, građevinare, trgovce itd. i voljni su ih platiti koliko god je potrebno. S druge strane, za umjetnost malo tko istinski mari niti je u nju spreman uložiti previše vlastitog vremena, kamoli novca. Davno je prošlo vrijeme mecena i pokrovitelja neshvaćenih umjetnika. Danas se gleda samo YouTube. Ne ispunite li brojčanu kvotu ili se nekom ne svidi ono što radite, publika uvijek ima na što drugo kliknuti.
Gledajući vlastiti primjer, stvarno se znam osjećati kao pravi Don Quijote. S jedne strane, itekako sam svjestan svojeg talenta, kvalitete i potencijala, kao i svega što sam dosad postigao razvijajući glazbeno umijeće. Čak i uz otežavajuću okolnost da se bavim prvenstveno instrumentalnom glazbom. Štoviše, glazba kakvu najčešće stvaram ipak nije nešto potpuno opskurno ili teško slušljivo. Čak bi u nekom vidu mogla spadati u komercijani tip instrumentalne glazbe. S druge strane, u potpunosti sam prepušten isključivo sebi. Nemam formalno glazbeno obrazovanje a samim time niti podršku akademskih krugova. Iza mene ne stoji poznata izdavačka kuća niti imam sposobnog menadžera. Naposlijetku, sklapajući kraj s krajem isključivo kroz glazbu, jednostavno nemam sredstava za ozbiljnu promociju.
Neki bi rekli: "Čekaj, pa u čemu je problem? Imaš Internet!" J***š Internet. Za neafirmirane umjetnike, Internet je najveća od svih prevara. Uza sve što Internet danas pruža i omogućuje, i dalje možete uspjeti samo ako vas netko utjecajan dobrano pogurne ili financira. Posebno mi idu na živce razni traktati o tome kako su vam putem Interneta sva vrata danas širom otvorena. No prvo morate naučiti "razmišljati poput poduzetnika" te naposlijetku postati jedan od njih. Iskreno, ja ne želim biti poduzetnik iako se kao i svaka osoba nadam opipljivim nagradama sa svoj rad. Napokon, jednostavno ne možete sve sami niti biti jednako dobri u svemu. Osobno se ne sramim priznati da mi je oko nekih stvari potrebna velika pomoć.
Često se pitam kako bi se danas postavili brojni proslavljeni umjetnici čiji rad poštujem i cijenim te koji su me oduvijek nadahnjivali. Ljudi kao što su primjerice Vangelis, Morricone, Oldfield, Kitaro, itd. Da li bi oni prihvatili takav način rada gdje nakon mukotrpnog procesa samostalne glazbene izgradnje morate uložiti još barem dva puta toliko vremena i truda kako bi svoj rad nekome prodali ili nametnuli putem društvenih mreža? Čisto sumnjam.
Smatram da je gotovo nemoguće pomiriti umjetnost i biznis, osobito ako doista živite za ovo prvo. Razmišljanje kao biznismen i trgovac jednostavno je nespojivo sa umjetnošću i umjetničkom slobodom. No to ne znači da talentirani i kreativni ljudi ne trebaju biti adekvatno nagrađeni za svoj rad i trud, čak i oni neafirmirani te nepoznati široj javnosti. Nažalost, to i dalje prvenstveno ovisi o sreći te velikoj pomoći sa strane. S Internetom ili bez Interneta.