U očekivanju Godota
Početak nove godine je vrijeme kada se uvijek osjećam prilično potišteno te pomalo tužno. Premda se trudim držati podalje od klišeja novogodišnjih odluka, često je teško oduprijeti se pritisku koji donosi početak svakoga novog razdoblja. Vrijeme je to procjenjivanja samoga sebe te razmišljanja o svemu što ste do sada napravili ili još niste. Nakon toga počinje donošenje čvrstih odluka o obveznom prekidanju sa dosadašnjim lošim navikama ili pak konačnog poduzimanju nekog sudbonosnog koraka.
Naravno, svi sanjamo o tome da postanemo bolji ili da nam u životu bude bolje. Problem je u tome što to nerijetko iziskuje značajne promjene a posebice promjene na sebi. Iskreno, došao sam do zaključka da se zapravo i ne želim bitnije mijenjati. S jedne strane osjećam se pomalo starim za velike promjene, a s druge zapravo tek želim podići ono što već imam na iduću razinu.
Promatrajući svoj dosadašnji umjetnički i glazbeni rad, doista ne mogu reći da sam posve nezadovoljan. Ponosan sam na sve što sam do sada postigao tijekom brojnih godina, razijajući se kao multi-instrumentalist, skladatelj, producent, te jednostavno umjetnik. Osobito uz činjenicu da me je na tome trnovitome putu vjerno pratilo tek nekoliko osoba. No usprkos dosadašnjem radu, trudu, te činjenici da nikada nisam odustao od borbe sa vjetrenjačama, još uvijek nemam čvrstu i sigurnu karijeru.
Nije da nisam svjestan svojih kvaliteta te mi stoga očajnički treba neka službena potvrda. Naprotiv. Također, nije da posljednih desetak godina nisam nekako uspijevao sastaviti kraj s krajem gotovo isključivo kroz aktivnosti vezanih uz glazbu. No društvo vas nažalost nikada neće shvatiti dovoljno ozbiljno ne podastrete li kakav konkretan dokaz. Pritisak pribavljanja toga dokaza je upravo ono čega se želim riješiti.
U posljednje vrijeme, često se sa sjetom prisjećam svojih školskih te studentskih dana, kada su mi glazba i kreativnost bili prije svega radost te bijeg od briga. Tada još nisam nosio breme u vidu očekivanja nekog konkretnog uspjeha. No danas sam potpuno svjestan svojeg potencijala čime ovo breme postaje sve teže za nositi.
Mnogi su mi "prijateljski predlagali" da bih se uz glazbu trebao baviti i nečime "konkretnim". Nečime što bi mi zajamčilo sigurnost i uspjeh. Usprkos činjenici da sam formalno obrazovan u nekim drugim smjerovima, priznajem da nikada nisam ozbiljno razmišljao o toj mogućnosti. Bilo me je strah da bi mi tako glazba postala tek usputni hobi koji mogu na brzinu pospremiti u ormar kadgod posao zove. Najvjerojatnije bi tako i bilo, stoga nisam prihvatio takav put usprkos svim problemima i nesigurnostima s kojima se sada suočavam.
Umjetnost i glazba su moj životni poziv te ono najbolje što mogu ponuditi kao osoba. Preostaje mi dalje stvarati, usavršavati se i razvijati uz nadu da će moj rad napokon primijetiti netko tko će mi moći i htjeti pomoći prijeći na "iduću razinu".