Gdje li sam već čuo tu melodiju??
Premda je glazba moj raison d'être i najveći izvor radosti, ona nažalost usput donosi određene strahove, sumnje i nesigurnosti. Zdušno se slažem sa mišlju: "ne smije se dozvoliti da vam strah upravlja životom", no to je često lakše reći no doista učiniti.
Jedan od mojih najvećih strahova tijekom skladanja događa se svaki put kada razvijem pjevnu temu ili melodiju, što se najčešće događa bez plana u spontanome trenutku inspiracije i sreće. I premda više od ičega žudim za takvim trenutcima, u isto vrijeme se uvijek grčim u strahu i sumnji razmišljajući: "nije moguće da sam ovo sam smislio, mora da sam to negdje već čuo, no ne mogu odgonetnuti gdje." Isprva, ovo može zvučati paranoično i iracionalno, no crv sumnje je prilično tvrdokorna vrsta. A koliko god to malo vjerojatno zvučalo, uvijek postoji opasnost od nenamjernog i nesvjesnog kopiranja nečega što ste nekada usput čuli ili vidjeli.
Malo povijesti. Moji prvi koraci u skladanju blisko su vezani uz izvedbu i osobito improvizaciju. Nikada nisam imao problema sa osmišljavanjem solo dionica niti na jednom instrumentu koji sviram, što je većinom bilo dobrodošlo u situacijama kada sam radio kao live i studijski glazbenik. Trebalo je dosta vremena da se otrgnem od svojeg vjernog oružja - improvizacije - i počnem stvarati originalne skladbe sa jednostavnom i smislenom melodijom. Iako je sama improvizacija na neki način vid skladanja te može biti izvor kreativnog zadovoljstva, smatram da je pravi vrhunac stvaranje pjevne, prepoznatljive pa čak i pomalo naivne teme uz istovremeno zadržavanje "originalnosti". Postići taj cilj u današnje vrijeme, nakon cijele dosadašnje ostavštine klasične i moderne glazbe, iznimno je teško.
U posljednjih par godina, nakon niza godina borbe, iznenada sam počeo osmišljavati "lijepe melodije" ponekad čak i svakodnevno. To je nešto o čemu sam dugo vremena sanjao i čemu sam uvijek težio. No istodobno, često ne mogu vjerovati da se to doista i događa. U tim trenucima, moji najveći saveznici - sluh i pamćenje - odjednom postaju mrski neprijatelj. Zato što uvijek kada dođem do lijepe melodije razmišljam: "nije moguće da je ovo moje; mora da sam to već negdje čuo". Potom počinjem grozničavo kopati po mislima tražeći odgovor bez uspjeha.
Istina je da imam vrlo mnogo glazbe u glavi. Tijekom godina, izgradio sam priličan repertoar svih glazbenih pravaca koji sam naučio svirati po sluhu. Također svakodnevno slušam instrumentalnu glazbu, radi inspiracije kao i relaksacije. Međutim, moj je glazbeni ukus prilično strogo definiran i svega je pedesetak skladatelja čiji rad pomno pratim. To su umjetnici čiji CD-i krase moje police i digitalne uređaje i čiju glazbu intimno poznajem. Gotovo sam potpuno siguran da nisam usput iskoristio njihove teme i melodije u svojem osobnom radu, zasigurno ne svjesno i namjerno.
Dakle, problem leži u potrebi inspiracije nečijim radom bez toga da usput slučajno nagazite na njega prilikom stvaranja svojega vlastitog. U današnje vrijeme, dok nas mediji neumoljivo bombardiraju na svakome uglu, to je teže no ikada prije. Da zaključim: ne odobravam plagijarizam i nikada ne bih namjerno kopirao nečiji rad od note do note i potom ga predstavljao kao vlastiti. No biti potpuno originalan u bavljenju kreativnim radom gotovo je nemoguće uz današnje okolnosti.