Samouk vs formalno obrazovan
Ljudi koji me osobno poznaju često pitaju žalim li što nemam formalno glazbeno obrazovanje. Moj odgovor ovisi o tome na što pritom ciljaju. Mislim li da bih bio bolji glazbenik da sam formalno obrazovan? U tom slučaju, moj je odgovor svakako ne. Mislim li da bi mi život bio jednostavniji i lakši da sam išao tim putem? Vjerojatno.
Biti samouki umjetnik je najpošteniji i najiskreniji način razvijanja vlastitog talenta, no također podrazumijeva život pun boli i nerazumijevanja, čak i od strane onih koji su vam najbliskiji. Započeo sam razmjerno rano (sa šest godina), no za razliku od megaeuforije koju najčešće pokazuju roditelji čim im dijete pokaže i najmanju sklonost prema nečemu kreativnom, moja obitelj tada nije bila pretjerano oduševljena. To ne znači da me na svoj način nisu podržavali i bili ponosni. Daleko od toga. No bili su također vrlo staloženi i stajali s obje noge na zemlji te smatrali da uz glazbu trebam imati i nekakav čvrsti temelj, što je upravo razlog mojoj šarolikoj povijesti obrazovanja. No u dubini duše, svi su znali da će glazba naposlijetku uvijek prevagnuti.
Premda su glazbenici i skladatelji koje osobno najviše cijenim također samouki, ne može se zanijekati neke od prednosti formalne izobrazbe. Za početak, ona vam daje stanovite ograde i stegu, što u mojem svijetu često nedostaje. Ne kažem da je to koncept prema kojem želim u potpunosti živjeti, no on vam svakako može pomoći postići određene ciljeve brže i učinkovitije. Također, formalna izobrazba može vas okružiti ljudima poznanstvo s kojima je poželjno i korisno. Glazba je uostalom, kao i druge ljudske djelatnosti, nažalost preplavljena snobizmom i elitizmom. Na kraju, često se pokazuje kao važnije koga poznajete već ono što znate i ono što jeste.
Postoji izreka "ne može se uspjeti sam". Međutim, biti okružen pravim ljudima na pravim mjestima u pravo vrijeme, često je stvar sreće i okolnosti. Osobno nisam rođen u obitelji glazbenika, nemam klasično glazbeno obrazovanje niti sam imao mnogo prilika kretati se među ljudima iz miljea koji bi mi potencijalno mogli pomoći. Barem ne u mojem kraju. Oni s kojima sam bio u prilici raditi, često su znali biti uskogrudni i ne pružati mi dovoljnu podršku. Naravno, tu je uvijek Internet koji se može činiti Svetim Gralom za sve one koji se bave kreativnim poslom, no koji je također prepun svojih opasnosti i zamki. Jedina utješna pomisao jest da danas ionako nemate previše izbora glede toga...
Nakon desetak godina sklapanja kraja s krajem koristeći isključivo svoje glazbene vještine i više od trideset godina nastojanja "živjeti glazbu", čovjek ne može ne postaviti pitanje uspjeha. Doista, što je to uspjeh? Ako govorimo o zarađivanju gomile novca, bivanju primjećenim i popularnim, dobivanju pozornosti i nagrada od strukovnih krugova, tada sam dobrano podbacio. Barem zasada. No ukoliko biti uspješan znači truditi se živjeti po vlastitim mjerilima i dalje razvijati svoj talent usprkos svim nedaćama, vjerujem da sam uspio, pa čak i ako to ostavlja tek gorko-slatki okus u ustima.
Naposlijetku, sloboda ima svoju cijenu.