Bez komentara, molim
Kao što sam napisao u ranijem tekstu, Internet je donio mnoge revolucionarne mogućnosti umjetnicima, no jednako toliko puno gnjavaža. Pri vrhu moje osobne liste istih su vjerojatno danas nezaobilazni i neizostavni komentari. Možete ih pronaći na dnu gotovo svake Internet stranice, počevši od svjetskih novinskih kuća i njihovih članaka napisanih od strane priznatih novinara u kojima se raspravlja o vrućim temama iz svijeta politike, pa sve do Internet stranice lokalnog supermarketa. Naravno, ako online postavite vlastite literarne, glazbene, vizualne ili druge radove, možete biti uvjereni da će netko uvijek imati što o tome reći. Osobno, nikako ne mogu shvatiti mentalitet u kojemu baš svatko jednostavno mora javno izreći svoje mišljenje o nekomu ili nečemu, bez obzira na vlastitu kompetentnost i pozadinu. Nije da odobravam cenzuru u bilo kojem vidu, no ta neograničena sloboda i poticanje ljudi da komentiraju sve isključivo komentiranja radi, često je podjednako loša. Nebrojeno sam puta vidio ratove komentarima koji su se pritom 200% udaljili od same teme i zauzimali višestruko više virtualnog prostora od izvornog materijala. Budimo iskreni, u većini slučajeva ljudi pišu online komentare isključivo zato što to mogu te iz čiste dosade. Činjenica da se pri tome može sakriti iza besmislenog nadimka mnogima daje arogantan i bezobrazan stav koji vrlo lako prerasta u otvoreno neprijateljstvo i nasilje.
S druge strane, postoji stanovita kontroverza u dvojbi da li jednostavno prihvatiti i slijediti sve moderne trendove kako biste postigli vlastite ciljeve kao umjetnik. Internet je svima donio mogućnost da sami predstave i promiču vlastiti rad, osobito ako tek trebaju dobiti dovoljno priznanja od strane drugih. U tom pogledu, čovjek se često očajnički nada da će ga se primijetiti, osobito netko tko vam na konkretan način može pomoći, no istodobno izlažete sebe, svoju privatnost i osobu te vlastiti rad doslovce svima, uključujući one čije namjere uopće nisu dobre.
Dakle, gdje je granica između te potrebe da svijetu pokažete tko ste i što radite i riskiranja da pritom budete kritizirani i napadani samo zato što je to na Internetu toliko lako? Osobito ako ste po prirodi povučena i diskretna osoba koja se ne voli nametati. Ne treba zaboraviti niti činjenicu da je rad koji pokušavate predstaviti rezultat mukotrpnog osobnog rasta i odricanja. Uvijek postoji izbor: u većini slučajeva, možete jednostavno onemogućiti komentare. To je ono što i sam za sada radim premda mi to gotovo sigurno ne ide u korist. Ne činim to zato što ne mogu podnijeti kritike, već zbog banalnosti i ispraznosti samog komentiranja.
Kao zaključak, pokušati ću rekreirati dijalog iz filma "Grimizna plima" s Geneom Hackmanom i Denzelom Washingtonom u glavnim ulogama. Za one koji ga možda nisu gledali, Hackman igra kapetana podmornice a Washington njegova izvršnog časnika. Na početku filma je scena u kojoj dvojac stoji na tornju podmornice gledajući zalazak sunca neposredno prije zaranjanja na neodređeno vrijeme. Hackman najprije kaže: "Ovo mi je najdraži dio". Nakon nekoliko trenutaka obostrane šutnje, dodaje Washingtonu: "Svaka čast, Hunter. Znali ste ušutjeti i jednostavno uživati u pogledu".