"Smrt" melodije
Nedavno sam kao član VI-Control.net foruma sudjelovao u zanimljivoj raspravi pod nazivom "Smrt melodije". Rasprava je bila potaknuta objavljivanjem istoimenog video uratka na YouTube-u. U dotičnome njegov autor razmišlja o fenomenu koji je već dulje vrijeme prisutan u modernoj glazbi: nedostatku prepoznatljivih i pamtljivih melodija. Iako je pritom spominjao glazbene pravce namijenjene masama kao najviše pogođene ovim trendom, autor se dotakao i onih ozbiljnijih, poput filmske glazbe.
Neki sudionici rasprave nisu se složili sa stavovima iznesenim u spomenutom video uratku, ne može se poreći da u njemu ima mnogo istine. Činjenica je da većina moderne glazbe zvuči "slično", upravo radi sve većeg izostanka ključnog elementa koji svaku skladbu čini jedinstvenom i prepoznatljivom: melodija. Kako sam napisao na VI-Control.net raspravi, osobno smatram da je vrhunac glazbenog umijeća osmišljavanje originalnih, jednostavnih, pjevnih pa čak pomalo i "naivnih" melodija. To je u današnje vrijeme teže postići negoli ikada prije zbog tereta koji nosi ogromna glazbena ostavština prošlosti, vođena idejom melodije kao alfe i omege svake kvalitetne skladbe. No često "odsustvo melodije" u suvremenoj glazbi također je usko vezano za suvremene trendove.
Kao skladatelj instrumentalne glazbe koja je "sama sebi svrha" a ne primjenjena umjetnost poput filmske glazbe te glazbe za TV i druge medije, mišljenja sam da je melodija upravo ono što može doprijeti do slušatelja. Glazba bez teksta koji u pravilu pobuđuje emociju kod većine ljudi mora se oslanjati na jednostavne glazbene teme kako bi postigla isti učinak. To je između ostaloga razlog zašto instrumentalna glazba (neopravdano) uvijek ima daleko teži put do popularnosti i prihvaćenosti.
Filmska glazba nesumnjivo je najpopularniji vid instrumentalne glazbe u današnje vrijeme. Film i filmska industrija oduvijek su imali veliki utjecaj na mase, gotovo jednako kao i popularni glazbeni pravci. Upravo radi te činjenice posebno je zanimljivo promatrati fenomen "odsustva melodije" i na tome području. Autor video uratka "Smrt melodije" izravno je spomenuo Hansa Zimmera, jednog od najcijenjenijih filmskih skladatelja današnjice, kao očiti primjer takvog trenda u filmskoj glazbi. To je izazvalo nekoliko burnih reakcija u gornjoj raspravi budući da je Zimmer također autor glazbe za filmove kao što su "Rain Man", "Thelma & Louise", "True Romance", "Broken Arrow", "Gladiator" te mnogi drugi, koja se odlikuje upravo prepoznatljivom melodijom. No nema sumnje da je Zimmer nakon milenija također prigrlio svojevrstan uniformni recept za modernu filmsku glazbu koji od tada gotovo slijepo slijedi većina filmskih te drugih skladatelja instrumentalne glazbe. Ovaj stil u krugovima često nazivaju "epskim" a odlikuju ga goleme orkestracije, zborski aranžmani, gomila posebnih efekata te gromoglasne udaraljke. Ne može se reći da takav stil u potpunosti izbjegava melodiju, no ona u pravilu nije pamtljiva i trenutno prepoznatljiva poput primjerice teme iz "Zvjezdanih ratova" koju je skladao John Williams.
Što je dakle općenito dovelo do takvog trenda? Smatram da su to prije svega sve manja zainteresiranost prosječnog slušatelja za angažirano slušanje glazbe te moderni mediji koji računaju na općeprisutni konzumerizam. Većina ljudi u današnje vrijeme u neprekidnoj je jurnjavi za nekakvim poslom i svakojakim obvezama i jednostavno ne nalazi volje niti "vremena" za ozbiljnije uživanje u glazbi, filmu, knjizi i općenito umjetosti. Umjesto toga, sve je to nažalost postalo tek pozadinska distrakcija. Glazba se "sluša" sa mobitela, filmovi se "gledaju" putem YouTube-a a tek su rijetki oni koji nešto ozbiljno čitaju te posjećuju muzeje i umjetničke galerije. S obzirom na sve to, ne treba previše čuditi da sami mediji te filmska i glazbena industrija promiču i potiču glazbu kojoj lijepa melodija više naprosto nije nužna. Iz vlastite perspektive, pozdravljam sve one, i stvaratelje i publiku, koji se usprkos tome i dalje odbijaju pokoriti trendovima i današnjim očekivanjima.