Oni koje slušam... #8

Vrlo sam ponosan na svoj ukus u glazbi i filmu, nešto što strpljivo gradim još od malih nogu. S vremenom sam otkrio točno ono što tražim i rijetko osjećam potrebu izlaziti izvan toga. U pravilu ne podliježem popularnim mišljenjima te nebrojenim preporukama koje je, ponajprije zahvaljujući Internetu, vrlo teško izbjeći u današnje vrijeme. Ipak, u ponekim slučajevima, drago mi je da sam malo odstupio od svojih pravila, budući sam usput otkrio nekoliko sjajnih umjetnika čiji rad ranije nisam poznavao.

U tome je ključnu ulogu odigrao portal Allmusic.com. Za one koji možda nisu upoznati, riječ je o ogromnoj bazi podataka za glazbu, sličnoj onome što je IMDB kada je u pitanju film. Na portalu možete saznati osnovne podatke o pojedinom izvođaču, pogledati njihovu diskografiju, no također dobiti preporuke o izvođačima koji su slični onome što vam se inače sviđa. Naravno, izraz “sličan” nije baš najsretniji, osobito iz perspektive nas koji se i sami bavimo glazbom i umjetnošću. Bilo kako bilo, nekoliko sam puta doista profitirao od spomenutih preporuka.

Prvi umjetnik kojega sam otkrio putem Allmusic.com jest američki multi-instrumentalist te skladatelj, Patrick O’Hearn. Rođen je 1954. godine u Los Angelesu. O’Hearn je u početku bio vrlo cijenjen basist koji je surađivao sa nekoliko legendi jazza te također sa Frankom Zappom. Upravo zahvaljujući njemu, O’Hearn je otkrio svijet sintesajzera i pritom se zaljubio u elektroničku glazbu. Od sredine 1980tih pa sve do 2010tih, snimio je 13 albuma ambijentalne te new age glazbe. Prva dva, pod nazivima “Ancient Dreams” i “Between the Two Worlds”, producirana su gotovo isključivo pomoću sintesajzera i ostalih elektroničkih glazbala uz bas gitaru bez pragova koja je O’Hearnov solo instrument.

O’Hearnov glazbeni stil je prilično raznolik i živopisan sa mnogo World Music utjecaja. Izvrstan primjer je njegov album iz 1989. godine pod nazivom “Eldorado”. Zajedno sa novijim “So Flows the Current”, ovo mi je omiljeni rad Patricka O’Hearna. Svi njegovi albumi imaju vrlo kinematični prizvuk i doimaju se poput zvučnih dokumentaraca prožetih osjećajem avanture. O’Hearn je također skladao glazbu za nekoliko filmova, najpoznatiji od kojih je “White Sands”. Film je režirao Roger Donaldson a u njemu se između ostalih pojavljuju Willem Dafoe i Samuel L Jackson. Inače sam priličan ljubitelj Donaldsonovih filmova no ovaj je jedan od manje upečatljivijih. Ipak ima određenu atmosferu, većinom upravo zbog O’Hearnove glazbe.

Drugi umjetnik kojega sam otkrio relativno nedavno jest američki multi-instrumentalist i skladatelj David Arkenstone. Rođen je 1952. godine u Chicagu. Po onome što sam pročitao o njemu na Wikipediji, Arkenstone je odrastajući mnogo čitao Tolkiena i Fleminga što je uvelike utjecalo na njegov glazbeni rad. Doista, njegova je glazba vrlo maštovita, šarolika i razigrana. Posebno bih istaknuo rane albume “Valley in the Clouds” i “In the Wake of the Wind”, oba pretežno producirana pomoću sintesajzera. Slušajući ih, možete doista pobjeći od svega i lako se zamisliti kako tražite skriveno blago, plovite gusarskim brodom ili letite na čarobnom tepihu.

Arkenstone je veliki ljubitelj World Music stila sa posebnim naglaskom na keltsku glazbu. Njegov album iz 1998. godine pod naslovom “The Celtic Book of Days” je maestralno izvela skupina sjajnih glazbenika. Arkenstone je prvenstveno gitarist i klavijaturist no tijekom godina također je sam naučio svirati mnoštvo narodnih instrumenata iz cijelog svijeta. Sa suprugom Diane snimio je niz new age albuma opisanih kao “glazba za opuštanje i rekreaciju”. Arkenstone je također skladao glazbu za nekoliko poznatih kompjuterskih igara krajem 1990tih.

Posljednji umjetnik kojega ću ovdje spomenuti jest norveški skladatelj Erik Wollo. Rođen 1961. godine, Wollo je prije svega ambijentalni umjetnik koji u svojoj glazbi pretežno koristi gitare, sintesajzere te drugu elektroničku opremu. Njegov je zaštitni znak Ebow - uređaj koji zamjenjuje prste ili trzalicu pri sviranju gitare i stvara karakteristični beskonačni ton, slično kao kod gudačkih instrumenata. Ponekad to ima pomalo hladan prizvuk što pak savršeno odgovara Wollovim sjevernim pejzažima i bespućima. Ipak, meni omiljeni njegovi albumi su raniji radovi “Guitar Nova”, “Red Sky, Blue Guitars” te “The Wind Journey”, koji se pretežno oslanjaju na akustične gitare uz diskretne podloge sintesajzera. Wollo je iznimno plodan autor, premda njegovi noviji uratci ponekad zvuče prilično slično.

Sve u svemu, vrlo mi je drago što sam otkrio ove umjetnike. Slušanje njihove glazbe me ne samo opušta već također motivira i nadahnjuje.