Glava u pijesku
Jutarnje čitanje vijesti uz kavu nije izmišljotina ovog novog doba gdje su se Internet i tehnologija potpuno uvukli u svaku poru svakodnevnog života. Bilo je to gotovo jednako prisutno i u dobra stara vremena. Međutim, gledano iz današnje perspektive, to nije baš najbolji način za početak dana. Loše vijesti vrebaju na svakom uglu, kako na globalnoj tako i na lokalnoj razini. Naposlijetku, to je ono što mediji prije svega prodaju.
Moram priznati da i sam podliježem ovoj lošoj navici koja mi nerijetko stvara dodatnu nelagodu. Mnogi će reći da je važno biti informiran i u tijeku, te da čovjek ne može poput noja jednostavno zabiti glavu u pijesak. No prava je istina da se ono što se događa oko nas u pravilu uopće ne tiče prosječnog pojedinca. Pogotovu ne nekoga poput mene koji ionako ne živi po receptu većine i nije dio većeg mehanizma.
Kako sam već nebrojeno puta napisao, smatram da društvene mreže donose daleko više štete no koristi. Za početak, one stvaraju nevjerojatan pritisak. S jedne strane, gone vas da budete stalno prisutni i aktivni dok se s druge možete izložiti golemoj količini nerazumijevanja pa čak i otvorene mržnje zbog iznesenog mišljenja. Stoga se i dalje tvrdoglavo odbijam uključiti u ovu igru, premda gotovo svakodnevno čitam na Internetu o tome koliko je danas važno biti umrežen kako bi ste uspjeli u nečemu.
Osobno sam izrazito privatna osoba, no u svakoj raspravi u kojoj se nađem silom prilika, uvijek sam spreman braniti vlastita uvjerenja i argumente. Ipak, u posljednje vrijeme se iznimno trudim držati van bilo kakvih rasprava i polemika, kako u stvarnom životu tako i u onom virtualnom. Dodatno uzrujavanje mi jednostavno ne treba. Problem je u tome što često osjećate kompulzivnu potrebu da otvoreno iznesete svoj stav i mišljenje, upravo zato što to toliko agresivno čine ljudi oko vas.
Govoriti o vlastitim političkim uvjerenjima danas je iznimno nezahvalno. Ponekad bih volio da se mogu u potpunosti distancirati od politike, no jednostavno ne mogu. Činjenica je da danas živimo u vrlo podijeljenom društvu što prije svega pogoduje vladajućima. Divide et impera. Ništa novo. Ipak, prije ili kasnije morate odabrati stranu kojoj više naginjete. Osobno sam lijevih uvjerenja, što po obiteljskom naslijeđu a što prema vlastitom habitusu. Kao umjetnik zagovaram slobodu izbora, toleranciju, uvažavanje različitosti, brigu za potrebite te zašititu prirode i okoliša. Također nisam pobornik kapitalizma i svih nuspojava koje isti donosi. Jednostavno nisam od onih koji cijeli život jure za slavom i novcem.
Nažalost, stanje u zemlji u kojoj živim danas gotovo je u potpunosti suprotno tome. Član sam one nesretne generacije koja je stasala u prilično drukčijem režimu. Ne namjeravam ulaziti u polemike o tome što je “pravo” ili “krivo” pogotovu stoga jer sam tada bio tek dijete, no neke ću stvari zauvijek pamtiti. U ta sada davno prošla vremena, vladao je daleko veći optimizam, slušala se mnogo bolja glazba, a ljudi su bili znatno učtiviji, pristojniji i uljudniji.
Ponekad razmišljam o tome da li bi mi osobno bilo bolje da je u zemlji drukčija politička klima. Ljudima poput mene niti jedan politički sustav nikada nije dovoljno sklon. Kako je davno izjavio Oscar Wilde, “tip vlade koji najbolje odgovara umjetnicima je nikakva vlada”. To naravno ni u kojem smislu ne znači da podržavam anarhiju. No da bih se osobno osjećao bolje, mirnije i zadovoljnije da su stvari drukčije nego što trenutno jesu, u to nema nikakve sumnje.
Bilo kako bilo, ja sam prije svega eskapist. To je jedini način nošenja sa životom i vremenom koji poznajem i koji me godinama drži iznad vode. Stoga pokušavam pronaći smisao i spas u malim svakodnevnim stvarima i sitnim zadovoljstima te naravno u umjetnosti i kreativnosti.