Muzikalnost: urođena ili stečena?

Prije nekog vremena, naišao sam na raspravu pod istim nazivom na jednoj od online glazbenih zajednica. Kako sam već napisao, pomalo mi je dosadilo obrazlagati vlastite stavove, stoga se namjerno nisam pridružio. No kada dobro razmislim, ovo je prilično intrigantna tema.

Kada je riječ o kreativnom području, vjerujem u snagu i moć talenta iznad svega ostalog. Međutim, danas živimo u vrijeme gdje postoji opći dojam da svatko može naučiti sve, upravo zahvaljujući Internetu. Doista, gledajući YouTube, stvari izgledaju baš tako. Ipak, talent je nešto što nema svatko; ono nešto neuhvatljivo što bi trebalo činiti razliku između prosjeka i natprosječnog. Upravo u tome leži problem današnjice. Većina onoga što čujemo i vidimo zapravo je vrlo prosječno premda nerijetko upakirano u sjajni i ispeglani omot koji plijeni pažnju uobičajenog posjetitelja Interneta.

Još od davnina, lome se koplja oko formalnog nasuprot neformalnog glazbenog obrazovanja. Oni koji pripadaju ovom prvom klubu često se ponašaju nadmeno i superiorno, kao čuvari tradicije te oni koji znaju tajne. No pravo čudo su i dalje oni koji su jednostavno rođeni za glazbu. Ovo volim ilustrirati pomoću dva primjera iz popularne kulture, premda je u oba slučaja riječ o fikciji. Prvi je nezaboravna scena iz filma “Oslobađanje” iz 1972. u kojoj nijemi i mentalno zaostali dječak virtuozno svira bendžo. Chuck Berry je još 1958. napisao pjesmu “Johnny B. Goode” u kojoj pjeva o gotovo nepismenom dječaku sa sela koji je usprkos tome s lakoćom svirao gitaru.

Mnogima priče o tome da je netko jednostavno rođen za nešto djeluju poput znanstvene fantastike ili čarolije. Osobama koji se cijeli život školuju u određenom području posebno je teško prihvatiti činjenicu da je netko “neobrazovan” potencijalno sposoban za barem jednako a nerijetko i puno više negoli oni sami. Mnogi glazbu uspoređuju sa profesionalnim sportom, gdje uspjeh zahtjeva mukotorpan rad, nemilosrdnu vježbu te odricanje. Međutim, kod prirodno nadarenih ljudi to obično nije slučaj. Ako imate “žicu”, često se ne morate toliko truditi oko nekih stvari. Uostalom, znam to iz vlastitog iskustva.

Premda vjerujem u izreku da “starog psa ne možete naučiti novim trikovima”, istina je da uvijek možete proširiti svoje znanje te vokabular. Ako ste po prirodi muzikalni, mnoge ćete tehničke stvari naučiti posve spontano otkrivajući glazbu. Osobno sam u praksi koristio mnoge glazbene koncepte iako ih isprva nisam poznavao u teoriji.

Glazba svakako ima određena pravila i zakonitosti koja se mogu naučiti te steći kroz vježbu. No muzikalnost je nešto što osoba mora imati u sebi. Sjećam se dokumentarnog filma o pripremi koncerta pod nazivom “Hell Freezes Over” američke country rock skupine “Eagles”. Jedan od njezinih članova, Don Henley, prisjećao se suradnje između sastava te gudačkog ansambla koji su činili formalno obrazovani glazbenici. Henley i ostali članovi sastava osjećali se pomalo frustrirano jer “klasičari jednostavno ne osjećaju i ne razumiju blues”.

Ljudi ponekad brkaju muzikalnost i tehniku. Tehnika je ono što najčešče impresionira prosječnog slušatelja ili gledatelja. YouTube uratci u kojima netko “rastura po instrumentu” najčešće imaju najviše pregleda. No tehnika nije sve. Ona se može naučiti te steći s vremenom za razliku od muzikalnosti koju ili imate ili nemate. Osobno, iako sam počeo prilično rano, nikada nisam želio biti npr. koncertni pijanist ili prva violina čuvenog orkestra. Nije da ne cijenim nečiji rad i odricanje kako bi postigao određeni cilj ili rezultat. Međutim smisao glazbe je iskustvo a ne natjecanje. One koji se prije svega oslanjaju na tehniku mogao bih usporediti sa konjima koji su uzgojeni i trenirani da pobjeđuju u utrkama. No divlji konji djeluju jednako plemenito a često su i brži. ;)