Zašto baš i ne volim orkestralnu glazbu?

Čak i danas, orkestralna glazba je svuda oko nas. Najčešće je povezujemo uz skladatelje iz doba klasike, čija se djela još uvijek izvode diljem svijeta. Također je vrlo prisutna u filmskoj glazbi te glazbi za medije. Mnogi koje glazba zanima prvenstveno kao slušatelje, možda nisu upoznati sa virtualnom orkestracijom. Riječ je o repliciranju zvuka simfonijskog orkestra pomoću virtualnih instrumenata. Ovo omogućuje skladanje orkestralne glazbe i onima koji ne rade na tradicionalni način: zapisivanjem nota. Današnje su orkestralne biblioteke toliko sofisticirane da je ponekad teško razlikovati glazbu rađenu pomoću njih od stvarne izvedbe.

Usprkos svemu rečenom, moram priznati da osobno baš i ne volim orkestralnu glazbu. Od gotovo 300 autorskih skladbi koje sam do sada završio, tek je mali broj onih u potpunosti orkestralnih. Iako povremeno koristim pojedine orkestralne sekcije (prije svega gudače), općenito preferiram druge glazbene instrumente i zvučne boje. Također sam pobornik minimalizma te čvrsto vjerujem da glazba intimnijeg karaktera koja koristi relativno malo glazbenih elemenata, često može imati znatno veći emocionalni i estetski učinak od one koja je suprotnost tome. To ne znači da i orkestralna glazba ne može biti minimalistička po naravi. Međutim, obično je suprotno. Napokon, tipični simfonijski orkestar uključuje između 80 i 100 instrumenata i izvođača.

Skladanje orkestralne glazbe dugo je bilo rezervirano isključivo za one koji pišu glazbu za druge. Međutim, za one koji nemaju klasično obrazovanje, uključujući i mene, ovo najčešće nije odabrani način rada. Nama je potreban dodir sa samim instrumentom prilikom skladanja te trenutna povratna informacija. Upravo ovo omogućuje virtualna orkestracija, premda određeni dio skladatelja pritom koristi programe za zapisivanje nota. Negdje sam pročitao kako neki čuveni skladatelji iz klasičnog razdoblja nisu bili osobiti instrumentalisti, te da su ponekad znali tek samo osnove. Premda nije nužno biti vješt instrumentalist da bi bili dobar skladatelj, za mene se ta dva područja neprekidno isprepliću i međusobno nadopunjuju.

Više sam puta pisao o glazbenim instrumentima koji su u potpunosti samodostatni, poput primjerice klavira, klasične gitare ili sintesajzera. Skladba za solo klavir tako odmah sadrži sve glazbene elemente i može se izvoditi samostalno. Nasuprot tome, većina glazbala koja se pojavljuju u orkestru vrlo rijetko sviraju sama i do punog izražaja dolaze tek kada su dio većeg ansambla. Stoga je skladanje orkestralne glazbe slično slagalici: ne vidite odmah veću sliku i morate slagati dio po dio. Kao pijanistu, klavijaturistu, i gitaristu, meni je ovaj način rada uvijek bio prilično stran, premda virtualni instrumenti ovdje ipak omogućuju određene prečice.

Kada smo već kod virtualnih instrumenata, jedan od aspekata virtualne orkestracije jest “opsjednutost realizmom”. Doista, koristeći kvalitetne naslove, moguće je ponekad zavarati i iskusno uho da upravo sluša izvedbu stvarnog a ne virtualnog orkestra. Da bi se to postiglo, jednako su tako važni i sam aranžman te programiranje. Međutim, neki pri tome jako pretjeruju, udaljujući se od osnovne glazbene ideje. Osobno, orkestralne zvukove ne tretiram bitno drukčije od onih ostalih. Naravno da nastojim slijediti neka osnovna pravila estetike, no potraga za savršenom virtualnom orkestralnom replikom me nikada nije motivirala. Osim toga, ionako si ne mogu priuštiti da slijedim tehnološke trendove, neprekidno kupujući novije verzije virtualnih instrumenata koji se pojavljuju iz godine u godinu.

Kao slušatelj, uvijek sam preferirao instrumentalnu glazbu 20. stoljeća, osobitu onu koja nije orkestralnog karaktera, nasuprot one iz starijeg vremena. Ne želim generalizirati, no ljudi koji slušaju klasiku te pohađaju koncerte klasične glazbe često se ponašaju superiorno i nadmeno. Sjećam se riječi svojeg nekadašnjeg učitelja glazbe koji je govorio kako ljudi krivo misle da klasika znači nešto “staro”. Umjesto toga, ona označava izvjesnu razinu kvalitete. Međutim, to je onda jednako primjenjivo i na suvremenu glazbu stvorenu suvremenim metodama. Je li prema tome tradicionalna klasična glazba danas namijenjena snobovima? Naravno da nije nužno tako. Ima mnoštvo onih koji je strastveno i iskreno vole i slušaju. No ovdje također ima i mnogo elitizma te pomodnosti. Odmah mi pada na um Novogodišnji koncert Bečke filharmonije koji se za iduću godinu rasproda već u nekoliko minuta nakon završetka. Ondje iz godine u godinu sjede isti ljudi; većinom kojekakvi moćnici, poduzetnici te ostali bogataši. Mnogi od njih nisu tamo zbog radosti glazbe već samo zato da budu viđeni te time pokažu svoj status.

Bilo kako bilo, orkestralna glazba je nešto u što svakako namjeravam dublje zaroniti u svojem kreativnom radu. Iako suvremena sredstva kojima danas raspolažemo čini naizgled čini taj poduhvat jednostavnijim i dostupnijim, ona također sa sobom nose svoje izazove.