Putovanje pomoću filmova
Gledanje filmova jedna je od mojih omiljenih razbibriga još od ranog djetinjstva sredinom osamdesetih. Filmovi su za mene ne samo bijeg od svakodnevice već i način putovanja. Oni me vode u mnoga daleka i nesvakidašnja mjesta ali isto tako u neka prošla no mnogo ljepša vremena.
Premda film itekako promatram sa umjetničkog stajališta, osobno mi je ipak najvažnija ona dobra stara zabava koji on može pružiti. Nažalost, to je danas sve češće iznimka. Današnji su filmovi većinom podijeljeni između onih koji nastoje biti što realističniji i dramatičniji te onih koji su glupa i jeftina igračka za jednokratnu upotrebu.
Filmovi su također odraz svojeg vremena. Ono u kojem trenutno živimo mi se većinom ne sviđa. Neprekidna jurnjava, novac kao mjerilo svega, stalno uspoređivanje sa drugima, otuđenost, pretjerani utjecaj tehnologije te zaboravljanje onih malih no veoma bitnih stvari. Premda osobno uporno prkosim gore navedenim stvarima što je više moguće, one su ipak svugdje oko nas. Upravo stoga, uvijek iznova posežem za starijim filmovima kako bih se isključio od svega no također i podsjetio da stvari mogu biti bolje i ljepše, ili su barem nekoć takve bile.
Smatram da se u dobrom filmu uvijek može iznova uživati, gledajući ga svaki put iz nekog drugog kuta. Osim toga, ponovno vraćanje dragim filmovima je kao hrana za utjehu i lijek za dušu. Nikada nisam shvaćao one koji znaju reći: “Taj sam već gledao”. Međutim, danas je sve manje i manje novih filmova koji u meni bude želju da ih ponovno pogledam. Stoga je dobro da se uvijek mogu vratiti u prošlost bez zasićenja.
Najviše volim filmove snimljene između 1960. i 2000. godine. Po mojem mišljenju, ovo je vrijeme istinske filmske čarolije. Možda zvuči pomalo otrcano, naivno te pretjerano romantično, no kada gledate mnoge filmove iz tog razdoblja, možete osjetiti da su snimani sa znatno većom dozom kreativnosti, entuzijazma te ljubavi prema umjetnosti nego prevenstveno radi zarade. Posebno u usporedbi sa većinom današnjih filmova, osobito onih koji potječu iz holivudske radionice.
Film je najbolji vremeplov koji možete zamisliti. Uživam gledati kako su nekoć izgledale žene, automobili, interijeri, moda te tehnologija i pritom me uvijek uhvati nostalgija. Posebno je osvježavajuće promatrati stvari prije dolaska Interneta, mobitela, društvenih mreža, umjetne inteligencije itd. Mnogi danas ne mogu ni zamisliti svijet bez toga. Gledanje starih filmova možda će vas ne samo podsjetiti već i potvrditi da je život tada sasvim dobro funkcionirao.
Premda gledam filmove različitih žanrova, omiljeni mi je svakako onaj pustolovni. Uvijek se nadam pronaći pustolovne elemente u svakom filmu koji gledam a osobito onima kojima se iznova vraćam. Također volim gledati nekonvencionalne protagoniste. U današnje vrijeme konformizma i konzumerizma, to se nažalost sve rjeđe viđa. Mnogi recentni filmovi započinju prizorom mobitela koji zvoni ili upravo prikazuje neku poruku, što me često deprimira i podsjeća na sadašnjost. Da, da, radi se o generacijskom jazu. Kako je pjevao pokojni Joe Cocker u jednoj od novijih pjesama: “Svaka generacija ima svoj način”. Iako nisam “toliko star”, smatram da su prijašnji naraštaji imali daleko više šarma i stila, što dobro možemo vidjeti u filmovima starijeg datuma.
Mnogi se pri odabiru što će gledati povode isključivo za “stručnim” kritikama i recenzijama te popularnim mišljenjima. Mislim da se istinski ljubitelj filma mora znati izdići od ovoga te sam formirati vlastiti ukus, ma kakav on bio. Premda brojni naslovi na mojoj dugoj listi omiljenih imaju razmjerno visoku službenu ocjenu, tu je i mnoštvo onih čija je sasvim prosječna ili čak i nešto niža. Ocjene često nisu advekvatno mjerilo kvalitete a posebno ne onoga što za pojedinu osobu može predstavljati draga pjesma, melodija ili film. Stoga uvijek prvo slušajte sebe a tek onda druge. Isto tako, ne dajte se uvjeriti da ste u krivu. Vjerujte vlastitoj prosudbi i osjećajima. Napokon, ovo je vaše osobno putovanje.