Oni koje slušam... #10
Kada dobro razmislite, nema previše glazbenih instrumenata koji su u potpunosti samodostatni. Premda možete svirati bilo što u solo maniri, većina glazbala dolazi do punog izražaja tek uz pratnju drugih instrumenata ili dok su dio ansambla ili orkestra. Međutim, neka od njih mogu sama s lakoćom funkcionirati kao koncertni instrument. Očiti primjeri su dakako klavir, klasična gitara, sintesajzeri te neke druge klavijature. Međutim, postoje i druga glazbala sličnih mogućnosti. Instrument koji sam počeo otkrivati razmjerno nedavno jest harfa. Ona se uglavnom veže uz orkestralnu te etno glazbu, no može biti i mnogo više. Možda i najbolji dokaz tome jest švicarski umjetnik Andreas Vollenweider.
Vollenweider je jedno od imena koja sam otkrio zahvaljujući preporukama na Allmusic.com portalu. Njegovo je ime bilo visoko na listi, gotovo odmah pored najvećih imena na području suvremene instrumentalne glazbe. Budući da su klavir, klavijature te gitare instrumenti koje sviram i s kojima sam najbliskiji, trebalo mi je izvjesno vrijeme da doista zaronim u Vollenweiderovu glazbu, koja se primarno vrti oko harfe. Sada mi je vrlo drago zbog toga.
Andreas Vollenweider rođen je u Zurichu 1953. godine. Oboje roditelja su mu bili umjetnici, tako da u ovom slučaju ima dosta obiteljskog naslijeđa. Usprkos tome, sam Vollenweider je većinom samouk. Otkrio je harfu 1975. godine te počeo skladati autorsku glazbu. Vollenweider je zapravo pionir koncepta elektro-akustične harfe, što svakako pridonosi jedinstvenom te trenutno prepoznatljivom zvuku njegove glazbe. Harfa koju koristi je tradicionalna, međutim opremljena sa nekoliko mikrofona te pickupova. Pretpostavljam da zvuk potom prolazi kroz razne efekte, premda su pojedine njegove skladbe snimljene u intimnijoj i “suhoj” maniri.
Još jedna zanimljiva odlika Vollenweiderovog stila jest da on uvijek svira bas dionicu na donjim žicama harfe. Na pojedinim albumima čak postoji slijedeća napomena: “Nema basa; ono što čujete su bas žice na harfi”. Uz izvođenje složenih arpegiatura i ritmičkih dionica povrh toga, ovaj pristup zahtjeva izimnu vještinu i virtuoznost. To je samo jedan od razloga zašto je toliko inspirativno te zarazno promatrati Vollenweidera dok svira uživo. Nedavno sam gledao jedan njegov nastup iz ranih osamdesetih godina, gdje su ga pratila samo dvojica (premda vrsnih) perkusionista.
Albumi Andreasa Vollenweidera obično obiluju bogatim i složenim aranžmanima koji uključuju brojna glazbala iz zemalja diljem svijeta kao i mnoge elektroničke elemente. Meni omiljeni radovi su rani albumi sa početka osamdesetih: Behind the Gardens i Caverna Magica. Vollenweiderov album iz 1984. godine, Down to the Moon, dobio je 1987. nagradu Grammy. Iznimno ugodno iznenađenje jest naslov iz 2020. pod nazivom Quiet Places, snimljen tijekom COVID pandemije. Na njemu gostuju čelistica Isabel Gehweiler te Vollenweiderov dugogodišnji kolega, bubnjar Walter Keiser.
Što se tiče stila, glazba Andreasa Vollenweidera uglavnom spada u neoklasičnu te new age kategoriju, no često koketira i sa jazz te world music pravcima. Premda mu je harfa primarni instrument, Vollenweider također svira klavir, klasičnu gitaru, afričku harfu (kora) te razne frule.
Tijekom godina, Andreas Vollenweider kratko je surađivao sa brojnim zvučnim imenima kao što su Carly Simon, Hans Zimmer, Zucchero, pa čak i Luciano Pavarotti. Nastupao je uz velike orkestre kao i uz razne sastave. Ipak, njegova glazba najbolje dolazi do izražaja u intimnijem formatu. U posljednje vrijeme, Vollenweider najčešće nastupa uz manju skupinu glazbenika pod nazivom “Andreas Volleweider i prijatelji”.
Vollenweider je poznat kao lijevo orijentirani pacifist koji je duboko zabrinut globalim problemima. Često je nastupao u dobrotvorne svrhe te povodom različitih manifestacija a otvoreno je govorio i o društvenim problemima te o važnosti očuvanja okoliša.