Oni koje slušam... #12

Glazbu sam većinom otkrivao sam, jednako tako kao stvaratelj te kao slušatelj. Rijetki su slučajevi kada sam bio pod nečijim izravnim utjecajem. To je vjerojatno razlog zašto se takvih trenutaka uvijek živo sjećam.

Kasnih devedesetih, nastupao sam na nekakvom liječničkom skupu koji se održavao u mojem rodnom gradu. Uglavnom sam svirao instrumentalne hitove te neke svoje rane radove. Među uzvanicima bio je i dugogodišnji kolega moje majke. Tijekom pauze, upitao me je mogu li odsvirati nešto od Yannija. Nažalost, morao sam odgovoriti da ne poznajem spomenutog umjetnika, pošto je doista bilo tako. No zvučno ime mi je ostalo u glavi pa sam kasnije počeo pretraživati mjesne trgovine glazbom. Naposlijetku sam pronašao kompilacijski album pod naslovom “Yanni - The Best Of” ili nešto slično.

Čim sam počeo slušati, obuzeo me je dobro poznati deja vu. Naime, već sam ranije čuo ovu glazbu, premda većinom u prolazu. Jedna od najupečatljivijih skladbi bila je “Aria”. To je pomalo teatralni glazbeni komad koji spaja ženske operne vokale sa živim ritmom i sintesajzerima. Na CD-u su također bile prekrasne klavirske skladbe “One Man’s Dream” i “Until the Last Moment”. Ove su me se osobito dojmile tako da sam ih ubrzo naučio svirati. Premda nikada nisam postao superfan Yannija, s vremenom sam doista zavolio njegovu glazbu.

Yanni je rođen u gradu Kalamata u Grčkoj 1954. godine. Roditelji mu nisu bili glazbenici. Yanni je spontano počeo svirati klavir sa šest godina. Premda svjesni njegovog glazbenog talenta, njegovi ga roditelji nisu prisiljavali na formalnu glazbenu izobrazbu. Umjesto toga, poticali su ga da glazbu nastavi otkrivati sam.

1972. godine Yanni se preselio u SAD kako bi studirao psihologiju na sveučilištu u Minnesoti. Diplomirao je 1976. no nastavio se baviti isključivo glazbom. Tijekom boravka u Minneapolisu, upoznao je brojne lokalne umjetnike te sudjelovao u raznim glazbenim projektima. 1980. godine, Yanni je snimio i producirao svoj prvi album pod naslovom “Optimistique”. Također je počeo nastupati uz prateći sastav te krenuo na turneje.

Tijekom nadolazećih godine, nastavio je snimati albume te je skladao glazbu za nekoliko manje poznatih filmova. Postao je svjetski poznat devedesetih godina, ponajprije zahvaljujući albumima “Dare To Dream” i “In My Time”. 1994. održao je sada već legendarni koncert “Uživo na Akropoli” uz pratnju svojeg sastava te glasovitog Royal Philharmonic Orchestra.

Yannijeva je glazba prilično raznovrsna. Od skladbi sa solo klavir, preko albuma produciranih sa sintesajzerima pa do koncerata uz orkestar. Po pitanju stila, glazbom se većinom uklapa u new age i neoklasične okvire sa mnogo world music utjecaja.

Vrhunac njegove diskografije su prema mojem mišljenju već spomenuti albumi iz devedesetih. Većina ranijih radova lijepo je zastupljena u kompilacijama “Reflections of Passion” i “In Celebration of Life”. Ovi radovi, većinom producirani sintesajzerima, imaju mnogo mediteranskog štiha te su idealna pozadina za ljetne dane. Mnogi bi ih u današnjim okvirima vjerojatno prozvali “glazbom za puštanje u dizalu”, no kritike i popularno mišljenje me ionako nikada nisu doticali.

Yannijevi koncerti su za moje pojmove previše grandiozni te pretenciozni. Obično ga okružuje vojska glazbenika na blještavoj i kičastoj pozornici. Za razliku od nekih drugih instrumentalnih umjetnika koji puštaju glazbi da sama govori, Yanni se često obraća publici između glazbenih brojeva. Ovo djeluje pomalo ljigavo i populistički te mi se osobito ne sviđa. S druge strane, vidi se da Yanni istinski cijeni svakog člana sastava ili orkestra i svakome uvijek daje prostora da se istakne i zasja. Povrh toga, Yanni je surađivao sa ljudima iz cijelog svijeta i očiti je kozmopolit, što je za svaku pohvalu.

S obzirom na sve, Yanni je primjer istinskog talenta sa životnom strašću prema glazbi. Njegovi grčki korijeni i world music filozofija donose mnogo šarma samim skladbama. Premda sa Yanni povremeno doima “previše komercijalnim”, on je ipak utjelovljenje moći instrumentalne glazbe koja nadilazi sve granice i zapreke diljem svijeta. Novinar lista Washington Post, David Segal, napisao je 2000. godine da je Yanni “metafora uspjeha pod vlastitim uvjetima”. Ovo bi trebao biti istinski san svake osobe.