Sindrom uljeza
O važnosti samopouzdanja napisani su nebrojeni tekstovi. Danas je ova tema aktualna više nego li ikada prije. Naime, Internet svakodnevno stvara golemi pritisak te promiče nekakvu idealiziranu sliku o tome što znači biti uspješan pojedinac. Dakako, tu se prije svega podrazumijeva mogućnost zarade što više novca te dobivanja formalnih priznanja za svoj rad. Osobno smatram da je uspjeh relativan pojam koji uvelike ovisi o sreći i povoljnim okolnostima koje nažalost nemaju svi. No čak i rijetkima koji se u potpunosti uspijevaju izdići iz klišeja i stereotipa danas nije nimalo lako, upravo zahvaljujući Internetu koji vas neprekidno zasipava pričama o nečijem uspjehu. Ovo bih usporedio za pogubnošću online traženja mogućih uzroka zdravstvenih simptoma koji vas muče.
Veliki problem može biti tzv. sindrom uljeza. Prema jednoj definiciji, on se opisuje kao osobni osjećaj sumnje u vlastite kvalitete i postignuća u usporedbi sa drugima, čak i onda kada postoje dokazi koji upućuju na suprotno. Ovo je razorno za svaku osobu a osobito za one koji žele biti umjetnici i kreativci. Naime, ovdje je put do uspjeha značajno teži i neizvjesniji, te najčešće (nažalost) nije izravno povezan sa talentom, potencijalom i kvalitetom.
Glazbi i kreativnosti posvetio sam svoj život usprkos formalnom obrazovanju u potpuno suprotnim područjima. Premda financijski sklapam kraj sa krajem a službena priznanja me većinom zaobilaze, nikada nisam sumnjao u svoj talent i znanje koje strpljivo gradim još od malih nogu. Veoma se ponosim svime što sam do sada postigao, usprkos većinom nepovoljnim okolnostima. Ipak, moram priznati da me zna pomalo zapeći kada čujem ili čitam o uspjehu nekoga drugoga u ovim vodama. Osobito uz činjenicu da ovdje vlada izraziti elitzam te nepotizam.
Stjecajem okolnosti, nemam određene formalne bodove koje struka najčešće očekuje te cijeni poput akademske pozadine, obiteljskog naslijeđa, ili mogućnosti kretanja u elitnim glazbenim krugovima. Danas se sve ovo može činiti donekle relativno zahvaljujući Internetu, no najčešće i dalje donosi značajnu prevagu onima ih imaju. To je nažalost oduvijek bilo tako, premda ipak postoje primjeri darovitih umjetnika koji su usprkos tome uspjeli pod vlastitim uvjetima. Ta su vremena čini se davno prošla. Ovo je vrijeme konformizma što mi svakako ne ide na ruku.
Reći da sam po prirodi izrazito siguran u sebe bilo bi pretjerano. No kada je riječ o mojem glazbenom radu, stvari su drukčije. Premda je još mnogo toga ispred mene, itekako sam svjestan vlastitog potencijala čak i ako to nisu drugi, a pogotovu nekakva glazbena scena i industrija. Doduše, putem Interneta ipak sam u nekoj mjeri uspio predstaviti svoj kreativni rad te sam, više ili manje izravno, dobio pohvale i priznanja brojnih profesionalaca i znalaca iz cijelog svijeta. Naposlijetku, izrazito sam naslušan kvalitetne glazbe a osobito one iz pravaca kojima se i sam bavim. Tako da iz prve ruke mogu prilično objektivno procijeniti za što sam sposoban. Da se kojim slučajem nađem u društvu nekakve glazbene legende, mogao bih se s pravom držati uzdignute glave. No ljudi od formata ionako znaju prepoznati istinski talent i ljubav prema kreativnosti.
Nedavno sam u prolazu naišao na film koji govori o darovitom mladom kuharu iz Indije koji je došao potražiti sreću u Engleskoj. Premda ga nisam u cijelosti pogledao, znakovita mi je bila scena u kojoj spomenuti mladić razgovara s nekakvim službenikom. Ovaj ga upita za profesiju na što mladić odgovara da je kuhar. Službenik ga potom pita za kvalifikacije a mladić mu kaže da ga je kuhati naučila njegova majka koja mu je prenijela ljubav prema hrani te naučila cijeniti svaku namirnicu. Službenik je na ovo reagirao sa podsmijehom te mu je mladić kao dokaz o kvalifikaciji ponudio samosu (punjeno tijesto) koju je sam pripravio. Mladi je kuhar naposlijetku, ako se ne varam, dobio i Michelinovu zvjezdicu.
Što dakle činiti ako ste izrazito dobri u nečemu ali vas usprkos tome ne primjećuju dovoljno? Nastavite dalje i nastojte pritom što više uživati ne obazirući se previše na uspjehe drugih i nekakva očekivanja. Možda je pomalo otrcano reći da se uvijek treba nadati i vjerovati, jer to razne okolnosti mogu vrlo lako poljuljati. No svakako nastavite voljeti sebe i ono što volite raditi, te nastojte biti ono što želite biti.